Njena crna kovrdžava kosa bila je uredno začešljana i zakačena šnalom. Njena haljinica i džemper bili su besprijekorno ispeglani i čisti. Njene bijele čarapice i crne, lakovane cipelice podsjećale su na obuću bilo koje osnovke iz srednjeg staleža Amerike sredinom 20. vijeka.
Sve u svemu, šestogodišnja Rubi Bridžis te jeseni 1960. godine u Nju Orleansu ni po čemu nije izgledala posebno. Od ostale djece razlikovala ju je samo činjenica da je bila okružena gomilom policije i, naravno – njena boja kože.
Kada je u jesen 1960. godine šestogodišnja Rubi Bridžis iskoračila iz policijskog automobila i krenula ka svojoj novoj školi, nije bila svjesna da je njen mali dječji korak zapravo revolucionaran. Ona je bila samo uzbuđena i malo uplašena što će konačno krenuti u školu i upoznati nove drugare.
Ono što ona nije znala jeste da će biti jedina Afroamerikanka u školi koja je do godinu ranije bila rezervisana samo za bijelce i da će je zbog boje kože mrziti i djeca i roditelji bez obzira na to što je nikad zapravo nisu ni upoznali.
Rubi Bridžis je 14. novembra 1960. godine odlukom suda postala jedno od šestoro afroameričke djece koja je trebalo da krenu u “Vilijam Franc” osnovnu školu, do tog trenutka rezervisanu samo za bijelu djecu. Od tih šestoro, roditelji dvoje djece su ipak riješili da mališane zbog bezbjednosti zadrže u starim školama, troje je prebačeno u drugu ustanovu i tako je Rubi Bridžis u školu “Vilijam Franc” krenula zapravo sama.
Ušla u školu, a svi ostali su izašli iz nje
Zapravo je Rubina majka bila ta koja je čvrsto vjerovala u integraciju i koja je nagovorila muža da njihovu kćerku uključe u program koji je za cilj imao okončanje rasne segregacije u Americi. Šest godina ranije Nacionalno udruženje Afroamerikanaca je dobilo sudski spor protiv Odbora za obrazovanje u kojem su dokazali da je segregacija u obrazovanju nedozvoljena i neustavna. Ipak, godinama nakon toga većina škola je odbijala da u nastavu uključi i afroameričku djecu, sve dok Rubi nije krenula u “Vilijam Franc”.
Djevojčica je prvi dan u novoj školi počela u pratnji policije.
“Tog dana je pokazala mnogo hrabrosti. Nikad nije zaplakala, čak ni zajecala. Samo je marširala između nas kao mali vojnik i mi smo bili jako ponosni na nju”, ispričao je kasnije US maršal Čarls Burks, koji je bio jedan od onih koji su pratili Rubi prvog dana škole.
Djevojčica i njena pratnja su zaobišli razjarenu masu i krenuli ka školi. Roditelji su na ovo reagovali tako što su iz škole izveli svoju bijelu djecu. Tamnoputa Rubi je ušla u školu, a 500 bijele djece je odmah izašlo iz nje.
Nisu samo roditelji bili problem. I nastavno osoblje je odbilo da predaje po programu u koji su uključeni i Afroamerikanci. Jedina osoba u cijeloj školi koja je pristala da radi sa Rubi bila je učiteljica Barbara Henri iz Bostona. Više od godinu dana ona je učila djevojčicu sve predmete kao da predaje cijelom razredu.
“Otrovaću te!”
Tog prvog dana škole Rubi i njena policijska pratnja proveli su cijeli dan u direktorovoj kancelariji pošto je zbog haosa koji je vladao ispred škole bilo nemoguće držati nastavu. Drugog dana bojkot je prekinula bijela djevojčica Pem, koja je zajedno sa svojim ocem, metodističkim sveštenikom Lojdom Andersonom Dormanom prošla kroz razjarenu masu i ušla u školu.
“Jednostavno želim da iskoristim svoje pravo da svoje dijete odvedem u školu”, kratko je rekao sveštenik.
U narednim danima i ostali roditelji su počeli da dovode svoju djecu i protest je počeo da jenjava.
Ipak, protivljenja je bilo i dalje. Jedna žena je svakog jutra čekala Rubi ispred škole i prijetila da će je otrovati. Zbog toga je djevojčici dozvoljeno da jede samo hranu koju donosi od kuće. Druga žena je napravila drveni mrtvački sanduk i u njega stavila crnu lutku bebe i njime mahala ispred škole. Bio je to prizor koji je Rubi, kasnije je priznala, plašio više od bilo čega drugog.
I Rubina porodica je patila zbog odluke da kćerku upišu u školu za bijelce. Njen otac je ostao bez posla, u prodavnici gdje je porodica uvijek kupovala više nisu htjeli da im prodaju namirnice, a njene baku i djeda, koji su radili kao farmeri u Misisipiju, su otjerali sa zemlje koju su zakupljivali.
Ipak, bilo je i onih koji su podržali porodicu Bridžis: njihove komšije su pronašle novi posao za Rubinog oca, dječji psihoterapeut Robert Kol je pristao da bez naknade drži seanse Rubi kako bi joj olakšao nedaće sa kojima se suočavala u školi, a stanovništvo je čak i formiralo patrole koje su čuvale kuću porodice Bridžis i kolima koja su išla iza policijskih pratile Rubi svakog dana do škole.
Život posvećen borbi protiv rasizma
Rubi Bridžis danas ima 65 godina i još živi u Nju Orleansu sa suprugom i četvoricom sinova.
Život je provela radeći kao turistički vodič, a danas je predsjednica Fondacije “Rubi Bridžis” koja je osnovana s ciljem da promoviše toleranciju, poštovanje i uvažavanje razlika u društvu. Dobitnica je mnogobrojnih nagrada, a o njenom životu su snimljeni mnogobrojni filmovi i napisane knjige. I danas često drži motivacione govore i diže glas protiv rasizma. Uprkos svim nedaćama koje je njena porodica prošla, kaže da nikome ne zamjera i da nikoga ne osuđuje.
(Danas – Foto: N.N)