U jamu Golubinku kod Šurmanaca 6. avgusta 1941. godine od 7.30 do 14.30 časova ustaški zločinci su bacili oko 500 srpske nejači iz Prebilovaca – navodi književnik iz Istočnog Sarajeva Dušan Zurovac.
“To je je jedan od najgnusnijih ustaških zločina nad srpskim ženama, djecom i starcima”, kaže Zurovac za Srnu i napominje da se o ovom zločinu ni danas ne zna mnogo.
On navodi da su Prebilovci hercegovačko selo istočno od Čapljine, u kojem je nekada bilo 119 kuća, od toga 116 srpskih i tri muslimanske, sa oko 1.000 žitelja, od čega 994 srpske nacionalnosti.
“Zločin je zaboraviti zločin, pa se čovjek s pravom pita da li su saučesnici i oni koji su ga zaboravili – oni koji su više od 50 godina ćutali i još zabetonirali hercegovačke i velebitske jame `armiranim betonom zaborava`, sve u ime bratstva i jedinstva”, ističe Zurovac.
On, kao rijetke primjere, navodi profesora Vladimira Ćorovića koji je napisao “crnu knjigu “o austrougarskim zločinima u Prvom svjetskom ratu, koja je bila utamničena osamdesetih godina, kao i književnika Miroslava Toholja, koji je 2002. godine objavio svoju crnu knjigu o zločinima nad srpskim civilima u posljednjem odbrambeno-otadžbinskom ratu.
I hrvatski profesor Viktor Novak napisao je 1948. godine knjigu pod nazivom `Magnum krimen – Veliki zločin` koja govori o zločinima katoličkog klera nad Srbima, ali ta knjiga, navodi Zurovac, završila je na lomači jer je katolički kler otkupio cijelo izdanje i zapalio ga po ugledu na Gebelsa.
“Nažalost, ni danas se pouzdano ne zna koliko su svi ti Gutići, Majstorovići, Luburići, Friganovići /koji je za noć klao više od hiljadu Srba i Roma u Jasenovcu/, ali i Đilasi, Drapšini, Kovačevići, Rankovići, Šegrti, Kapičići i drugi pobili svoje jednorodne braće.
Namjerno ova imena ustaša i komunista stavljam u jednu rečenicu jer su i jedni i drugi krivi za smrt na hiljade srpskih nevinih žrtava”, naglašava Zurovac.
On navodi da se, na osnovu izjava svjedoka i na osnovu presuda koje su zločincima izrečene na Okružnom sudu u Mostaru 1957. godine, u potpunosti može rekonstruisati sva bestijalnost ustaških koljača tokom avgusta 1941. godine.
Za ovaj krvavi pir nad Srbima, ustaški logornici i tabornici okupili su oko tri hiljade koljača i poveli ih u Prebilovce, gdje su zatekli samo nejač jer su odrasli Srbi pobjegli i sklonili se u ševar Hutovog blata i hercegovačke pećine.
Na početku pretresa pobijeno je ipak 12 Srba, a pošto se ostali nisu odazivali na pozive ustaša da se mogu slobodno vratiti u svoje selo, razjarene ustaše su krenule u pokolj.
“Učiteljicu Stanu Arnaut javno su silovali njeni učenici iz Gabele, a kćerke su ustaše silovale pred očima njihovih majki. Takva zvjerstva mogu činiti samo umobolnici i oni koji patološki mrze”, navodi Zurovac.
Ustaše su čak tjerali dječake da seksualno opšte sa svojim sestrama i majkama.
Uveče, 4. avgusta duga izmučena kolona, u kojoj su neke majke nosile i svoju mrtvu djecu u naručju, kretala se prema mostu na Bregavi, a usput je ubijena devedesetdvogodišnja starica Sava Medan jer više nije mogla da pješači.
Svi su zatvoreni u zloglasni silos kod Tasovčića, gdje su ustaše nastavile sa svojim bestijalnostima. Sutradan je nesrećna srpska nejač kamionima prebačena na željezničku stanicu u Čapljinu, gdje je oko njih 500 natrpano u šest stočnih vagona.
Tu ih je obišao čapljinski ustaški logornik Franjo Vego sa najvećim ustaškim krvolokom Andrijom Buljanom. Oni su odamah naredili da se iz mase izdvoji desetak najljepših srpskih djevojaka, koje su odvedene u ustašku stanicu gdje su ih silovali i nad njima se iživljavali oko 15 dana, nakon čega su sve pobijene i zakopane na nepoznatoj lokaciji.
“Nažalost, sličan scenario i zločin nad Srbima ponovio se i tokom 1992. godine u zloglasnom logoru Dretelj”, konstatuje Zurovac.
On podsjeća da su 6. avgusta srpski zatočenici prebačeni u Šurmanovce prema jami Golubinka. Kad su stigli na lokaciju Vranac blizu te jame, oni su prvo opljačkani. Zurovac ističe da se 1990. godine sa speleolozima spuštao u tu jamu na dubinu od oko 80 metara da bi vadili kosti stradalih.
Najveći koljači bili su Andrija Buljan, Ivan Jovanović Crni, Mirko Arar Ranković, Mate Ivanković, Andrija Šego, Jozo Jerković, Jozo Ostojić, Božo Turudić, Jozo Prusac, Jakov, Mate Ivan i Jozo Vasilj, te Ivan Soče i Ludvig Ivanović, koji su tog crnog dana u jamu bacili 470 srpskih žrtava, 237 djece i 233 žene.
Podjećanja radi, ističe Zurovac, u Srebrenici su u događajima 1995. godine stradale samo četiri žene.
Nakon bacanja srpskih žrtava u jamu, ustaše su nabacali kamenje po njihovim tijelima, a Jovanović je lično ubacio i tri bombe u otvor jame.
“Poslije ovog zločina ustaše su u prazne i opljačkane srpske kuće uselile svoje porodice držeći u tajnosti taj zločin. Oni su pokušavali da odbjegle Srbe, oko njih stotinjak, lažima i obmanama ubijede da se vrate u selo i da će im predati žive i zdrave članove njihovih porodica. Kakav cinizam!”, primjećuje Zurovac.
On podsjeća da je prilikom vađenja srpskih kostiju iz Šurmanačke jame, polovinom novembra 1990. godine, izvađeno oko trista dječijih lobanja.
Svi izvještaji komisija o zločinima nad Srbima bili su povučeni i “zakapijani” daleko od očiju javnosti.
Na osnovu zapisnika sa suđenja u Mostaru 1957. godine, jasno se vidi sva monstruoznost zločina nad Prebilovčanima. Krvoloci su vadili živu djecu iz majki, klali ih i tako preklane ponovo vraćali majkama u rasporenu utrobu.
“Don Ilija Tomas u ime katoličkog klera bio je jedan od glavnih inspiratora i organizatora ovog zločina u Šurmanačkoj jami bezdanici.
Ne smijemo ćutati zbog 24 zvjerski ubijena Panđura, 27 Brnjašića, 167 Buluta, 98 Dragičevića, 86 Ekmečića, 28 Ždrakanovića, 10 Kesa, četiri Krunića, 32 Medana, devet Medića, 19 Nadaždina, 28 Suhića, 42 Trifkovića, 21 Ćirića, 13 Ćukova, 40 Šarića i svih ostalih pobijenih Srba”, poručuje Zurovac.
Od tragične smrti, nastavlja on, nisu umakli ni mnogi Arnauti, Zecovići, Ratkovići, Gačići, Ostojići, Zelenovići – bilo da se radilo o dvadesetogodišnjacima ili o djeci starosti mjesec, dva ili tri.
Prema njegovim riječima, ove stravične zločine u Hercegovini činile su u najvećoj mjeri ustaše iz Čapljine, Gnjilišta, Čeljeva, Klepaca, Loznice, Višića, Gabele, Dračeva, Kruševa, Burmuza, Gornjeg i Donjeg Bjelojevića, Hutova, Hrasna, Košćele, Svitave.
Zločinci su dolazi i iz Hotnja, Počitelja, Rječice, Stoca, Domanovića, Prenja, Crnića, Lokava, Bivoljeg brda, LJubuškog, Imotskog, Šurmanaca, Bijakovića, Međugorja, Zvirovića i Širokog brijega.
(SRNA, Priredio: Ognjen BEGOVIĆ)