Od kada su prije punih 27 godina ostali bez najbližih, porodice žrtava jezivog zločina na Petrovačkoj cesti imaju samo jednu želju – da odgovorni za granatiranje kolone srpskih izbeglica u kome je ubijeno devet civila od kojih četvoro djece, konačno izađu pred lice pravde.
Ništa se nije promijenilo ni sada kada je Viši sud u Beogradu potvrdio optužnice Tužilaštva za ratne zločine protiv četvorice pilota hrvatskih “migova”, a Hrvatska zaprijetila da će zbog toga blokirati ulazak Srbije u EU.
Tog 7. avgusta 1995. godine dogodio se najteži zločin “Oluje”. Toliko težak da zdrav razum ni nakon skoro tri decenije ne može da shvati zbog čega su hrvatske bombe pale na kolone srpskih izbjeglica koje su goloruke u automobilima, kamionima, traktorima bježale sa svojih ognjišta i već bile na tuđoj teritoriji. Zbog čega su granate ubile devetoro nedužnih ljudi među kojima četvoro djece stare od šest do 13 godina?!
U bezumnom napadu poginuli su Darinka Drča (68) i njeni unuci Jovica Drča (6) i Mirjana Dubajić (21), brat i sestra Nevenka (11) i Žarko (9) Rajić, Krstan Vuković (44) i njegov sin Darko (13), Branko Stjelja (72) i njegov sin Mirko (34). Više od 50 osoba je ranjeno, od čega najviše djece, dok su mnogi stariji ranjenici ostali doživotni invalidi.
Čista svijest još manje može da pojmi kako je moguće da ni nakon punih 27 godina nikome nije suđeno za ovaj stravični zločin?
Posebno boli činjenica da Hrvatska dan-danas negira zločin da još će da će Srbija zbog toga što je podigla optužnice protiv četvorice hrvatskih pilota ostati bez evropske budućnosti?!
Da li je iko od hrvatskih zvaničnika u trenutku kad je izgovarao te prijetnje barem na trenutak pomislio kako se osjećaju porodice žrtava zločina na Petrovačkoj cesti?
“Ranjena majka se porodila i preminula”
Da li su se makar malo zapitali kako, recimo, danas živi Savo Stijelja koji je kao osmogodišnji dječak u jezivom bombaškom napadu ostao bez oca, majke i djede?
Sada već mladić (35) ne može da zaboravi strahote koje je svojim očima gledao.
– Sjećam se da je bila noć, kada sam sa majkom koja je bila trudna i sestrom Aleksandrom koja je tada imala tri godine i babom otišli u podrum kod komšija nakon čega smo sa još nekoliko komšija prebačeni u Benkovac gdje smo dalje put nastavili kamionom ka BiH kako bismo došli do Srbije – prepričava za Blic Stijelja jeziva iskustva “Oluje”.
Kako kaže, put je bio jako težak, “uz minimalne količine vode i hrane”.
– Kada smo prešli granicu u svom automobilu zajedno sa djedom i još jednim komšijom pridružio nam se otac koji nas je snabdjevao namirnicama. Začuli su se avioni, a zatim i jaki udari granata. Po izlasku iz kamiona slika koja mi i dan danas ostala u sjećanju, otac obezglavljen i djeda savijen na pola… poginuli – zastaje Stijelja.
Svega tri nedelje kasnije tragične vijesti se nastavljaju.
– Majka Vedrana mi je 29. avgusta 1995. godine preminula od posljedica ranjavanja kada je na svijet donijela sestru Tanju. Živjeli smo u Barajevu kod ujaka i ujne koji su nas izveli na put. Danas smo odrasli imamo naše porodice koje učimo da nikoga ne mrzimo. Ali onaj ko je počinio takav zločin raketiranja izbjegličke civilne kolone mora biti zakonski kažnjen to jest izveden pred lice pravde – podvlači Stijelja.
I dalje pokušava da shvati razloge zločina.
– Ne mogu da kažem da razumijem što su htjeli etnički čistu državu, ali svakako nikada neću razumjeti zašto su na tuđoj teritoriji raketirali kolonu civilnih izbjeglica koje nisu krive ni za šta. Polažemo sve nade u naše tužilaštvo da će naći krivce i da će ih izvesti pred lice pravde – zaključuje Stijelja.
“Kako vrijeme odmiče sve mi je teže”
Sve Ispovijesti porodica žrtava zločina na Petrovačkoj cesti, nažalost, liče jedne na drugu – teško ih je slušati, čitati… Kako li je tek teško prisjećati ih se i pričati o njima 27 godina kasnije?
Jovanka Vuković izgubila je sina Darka (30) i supruga Krstana.
– Toga dana nisam bila u koloni, već sam u nedelju uveče stigla u Banja Luku, a to se desilo u ponedeljak oko podneva. Sve sam čula na vijestima, pa tako sam čula i da su avioni nadletjeli izbegličku kolonu, a potom se vratili i granatirali je. U toj koloni su se, nažalost, našli moj sin i suprug koji su smrtno stradali na licu mjesta, a kamion se još i zapalio – naglašava Jovanka Vuković.
U tom kamionu se našlo još četvoro civila od kojih dvoje djece.
– U kamioni su bili i moj svekar Vuković Obrad, Kum Piplica Jovica i dvoje djece od naših prijatelja Rajić Spase i Slavice, kćerka Nevenka i sin Žarko. Svekar i kum su ranjeni i ostali su živi, a moj suprug, sin, Nevenka i Žarko su poginuli – ističe Jovanka.
Kako kaže, nema tih riječi sa kojima može iskazati svoju bol za njima i dan danas.
– Sve što više odmiče vrijeme, sve mi je teže, a pogotovo kad to neko osporava, pa kaže da se to čak nije ni desilo. Svako skida krivicu sa sebe, a ne pita niko nas, kako mi živimo sa tim bolom punih 27 godina? Želimo samo da se kazne počinioci ovih dijela i da niko ne prikriva počinioce zločina, nego da ih izvede pred lice pravde, ma o kome god se to radilo – apostrofira Jovanka.
Nesrećna žena ima poruku u ime svih porodica žrtava zločina na Petrovačkoj cesti.
– Neka svi koji to osporavaju, a imaju svoju djecu, stave ruku na srce, pa zamisle kako bi se oni osjećali da su na našem mjestu, bez svojih najmilijih punih 27 godina – podvlači Jovanka.
“Imao sam loš predosećaj kad sam vidio avione”
Njen prijatelj Spase Rajić ne može da zaboravi jeziv zločin u kome su mu poginuli kćerka Nevenka (11) i sin Žarko (9), a još manje da priča o tome. Ipak, za Blic je smogao snage da kaže koju rečenicu o tragediji.
-Supruga i ja smo bili na čelu kolone u “renou 4”, a iza je bio kamion “Lika Trans” sa djecom kojeg je vozio prijatelj Krstan Vuković sa kojim sam radio. Došli smo do kafane da odmorimo malo kada smo vidjeli avione kako nadlijeću kolonu i odlaze povrh sela Bravsko da bi se odjednom vratili i raketirali kolonu – priča drhtavim glasom Rajić.
Kako kaže, kada je vidio avione imao je loš predosećaj.
– U tom trenutku krenuo sam nazad kada su se začule granate. Jedna je pogodila kamion u kome je bilo puno djece. Sve je gorjelo, nismo mogli ništa da uradimo da spasimo djecu. Govorili su da su granatirali kamion zato što je prevozio oružje, a unutra su bile samo paštete što se vidi i na snimcima. Kasnije je došao moj brat i samo smo pokupili posmrtne ostatke djece – suzdržava suze Rajiić.
(Blic)