Od 14. maja, kada je moj sin pao u nabujali Mračajski potok ispred kuće prije više od tri mjeseca, za mene i moju porodicu život je stao, ovo su riječi kojima je počeo razgovor Amel Mešeljević iz Begovog Hana, otac šestogodišnjeg dječaka Ibrahima.
Kobnog dana je šestogodišnji dječak Ibrahim vozeći bicikl pao s mostića ispred porodične kuće u nabujali Mračajski potok, otkad mu se gubi svaki trag.
Dok briše gorke, muške, očeve suze s očiju, kaže da niko ne može razumjeti ogromnu bol koju preživljavaju iz dana u dan. Razočarani su što se više ne traga za dječakom. Sve se, tvrdi, svelo na telefonski kontakt s Civilnom zaštitom Žepče, dok drugi konstantno nalaze opravdanja zašto ne rone i ne traže dječaka.
– Čas je, kao, voda mutna, čas plitka. Da je to sin nekog jakog u državi, sve bi bilo drugačije. Ali, ne odustajem. Idem, tražim ga, sam, svaki dan. Pomognu i rođaci, lakše bude kad su tu. Niko ne zna kako mi je, hodam rijekom i tražim sina u dubinama vode, nadam se ugledaću ga, izbaciće ga voda, ali još ga nema – govori Amel za Avaz.
Teško mu je, kaže, govoriti o kobnom 14. maju, kada je ostao bez sina. Kako nije mogao gledati u stari most, koji ga je svakodnevno podsjećao na Ibrahima, prije pet dana sagradio je novi.
– Nisam više mogao, odlučio sam napraviti novi most. Većinu sam uradio sam, nešto su pomogli prijatelji. Plakao sam i pravio most. Gdje god se okrenem, sve me podsjeća na mog Ibrahima, samo njega nema – jecajući govori otac.
Mešeljevići trenutno žive za trenutak da se svi uključe u potragu, koja bi, uz Božiju pomoć, dala konkretne rezultate.
– Da se nastavilo tragati i dalje kao što je to bilo na početku, vjerujem da bi do sada bilo rezultata. Ima dijelova gdje je voda duboka, ima virova, tu mi ne možemo, mogu samo ronioci. Ali, niko neće. Rodio bih se ponovo kada bi našli moga sina – kaže Amel, koji poručuje da nikada neće odustati od potrage i nade da će jednoga dana pronaći sina, obaviti sahranu i znati gdje je.
Mešeljevići imaju i sina Demira, koji je prekjuče proslavio svoj četvrti rođendan.
– Svima je to bio pretežak dan. Navikao je na brata. Često ga spominje, pita za njega. Bude mu i dosadno, navikao je na njega. Posebno je teško jer je on sve gledao šta se desilo kobnog dana i često to prepričava. Bio je pet metara od njega. Hoće srce da mi pukne kada se vratim iz potrage i pita me jesam li ga našao – govori Mešeljević, dok grli svoga sina ispred porodične kuće, a suze nije mogao zaustaviti.
Srpskainfo