O knjizi u kojoj Ružica Sokić govori o glumi u pozorištu, na filmu, televiziji, o svojim ulogama, o ličnom shvatanju glume, života, stvarnosti, govorili Vesna Krčmar, jedan od priređivača knjige, (drugi je bio Zoran T. Jovanović ) i novinar Milan Vlajčić.
Skup održan na rođendan Ružice u pozorištu u kome je bila od početka karijere do penzije otvorio je upravnik Ateljea 212, poznati glumac Branimir Brstina koji je sa puno topline govorio o svojoj koleginici podsjetivši na njenu potpunu posvećenost glumi.
Ružica Sokić (1934-2013) još kao djevojčica počela je da glumi u Dječijoj radio dramskoj grupi Radio Beograda, da bi 1958. diplomirala na Akademiji za pozorišnu umjetnost.
“Bila je među prvim stalnim glumcima Ateljea koji su ga stvarali, a za to vrijeme je odigrala 60 uloga u teatru i 40 na filmu, kao i veliki broj u tv dramama”, istakao je Brstina.
Krčmar je navela da su tekstove za knjigu sklopili pomoću 250 intervjua i brojnih novinskih isječaka. “Razgovori sa novinarima su se često pretvarali u dijalog sa sobom jer se preispitivala, a sebi i sagovorniku otkrivala mnoge faze svoga života” kazala je Krčmar.
To je, prema njenim riječima, slojevita priča o glumi, a uz to i promišljanje o poetici filma, pozorišta, ali i o događajima u bivšoj zemlji, karakterima i postupcima kolega iz pozorišnog i filmskog svijeta.
Knjigu upotpunjuje bibliografija radova, registar predstava i uloga, izvodi iz kritike i mnoštvo fotografija, a djelo je iskrene ljubavi prema glumici njenih prijatelja koji su željeli da sačuvaju sjećanja na umjetnost Ružice Sokić.
Priređivači su knjigu “Moja gluma” nazvali dragocjenim vodičem kroz istoriju srpskog glumišta i uzbudljivo pozorišno štivo koje “zaviruje” iza scene, oslikavajućii glumačke svjetove do kojih oko gledaoca ne može da dopre.
Vlajčić je ispričao anegdotu kako mu se prije pet godina Ružica obratila telefonom i zatražila da bude promoter njene knjige “Strast za letenjem”, a on je na neviđeno dao svoju saglasnost.
To je naveo da bi zatim kazao kako je sada, čitajući novu knjigu nastalu na osnovu njenih priča novinarima i upoređujući je sa knjigom koju je sama napisala, otkrio da se podudaraju što je dokaz da je duboko vjerovala u svoje stavove kada je u pitanju poziv kome je bila potpuno posvećena.
Vlajčić je podsjetio da je ona imala “svog” pisca – Aleksandra Acu Popovića, poput najvećih glumica na svijetu, jer je neke drame pisao baš za nju.
Njega je dirnulo sa koliko poštovanja je govorila o svojim kolegama, sa građanskom otmenošću i preporučio je svim mladim glumcima da pročitaju ovu knjigu.