Zemlja se trese… Zemlja se trese…, vikao je novinar Dobrota Lošić u aparat. “Vidim oblake prašine…, vijećnica se drma…, stepenice koje vode na prvi kat provaljuju se…, ja se spasavam…”.
Ovim riječima Dušan Popović i Zoran S. Mačkić započinju svoju knjigu “Banjalučka gimnazija u zemljotresu 1969. Sjećanje na Crikvenicu i Selce 1969/70”, za koju navode da nije napisana kao nostalgično sjećanje na mladalačke dane, već, prije svega, podsjećanje na vrijeme sveopšte solidarnosti, kad smo svi bili složni pripadnici zajednice gimnazijskog nastavnog osoblja i učenika.
“Reporter, kao i svi drugi koji još u vijećnici bijahu, stiže još u pravo vrijeme u otvoren kraj. Nekoliko sekundi kasnije, poput kule od karata, sruči se sama, kao u vreću, trokatna zgrada”, ovim riječima Popović i Mačkić završavaju svoj citat na početku knjige koji opisuje prve trenutke zemljotresa koji se dogodio u Banjaluci te davne 1969. godine.
Naime, u izdanju reprezentativnog strukovnog Udruženja arhivskih radnika Republike Srpske i Arhiva Republike Srpske objavljena je knjiga “Banjalučka gimnazija u zemljotresu 1969. Sjećanje na Crikvenicu i Selce 1969/70”, autora i priređivača Dušana Popovića i Zorana S. Mačkića, koji će u nedjelju, 26. maja, u Piano baru hotela “Bosna” održati promociju ove knjige.
Recenzenti knjige su dr Zoran Pejašinović i dr Vladan Vukliš, dok je za dizajn knjige bio je zadužen Nenad Savković, a sama knjiga je obima 238 stranica.
Popović i Mačkić u razgovoru za “Nezavisne novine” ističu da se ideja o izdavanju ove knjige rodila poodavno, ali je njena realizacija odgađana iz manje ili više opravdanih razloga.
“Kada je krajem prošle godine izložena nekolicini bivših gimnazijalaca, naišla je na bezrezervnu podršku i simpatije. Ocijenjeno je da su predstojeća 55-godišnjica katastrofalnog zemljotresa i 130-godišnjica osnivanja Velike realke u Banjaluci dovoljni povodi i prilike da se priredi jedna ovakva knjiga”, kazao je Mačkić.
Kako navodi, riječ je o najtežoj situaciji u kojoj se ova gimnazija našla od svog osnivanja 1895. godine, težoj čak i od trenutaka kada su njemačke trupe okupirale gimnazijsku zgradu ili kada je ta ista zgrada pogođena u savezničkom bombardovanju grada.
“Prema odluci Štaba za privremenu i djelimičnu evakuaciju djece i stanovništva nesposobnog za rad, Gimnazija je evakuisana u Crikvenicu, Selce i Novi Vinodolski. Priprema ove kompleksne i delikatne akcije izvršena je u rekordnom roku, zahvaljujući, prije svih, direktorki Gimnazije Smilji Kerkez Zoričić i njenom pomoćniku Dušanu Vranješeviću, ali i cjelokupnom nastavnom osoblju. Evakuacija je obavljena u petak, 14. novembra, a već u ponedjeljak, 17. novembra 1969, otpočela je, odnosno nastavljena nastava.
Školsku 1969/70. godinu upisala su 1.223 učenika, a evakuisana su 843. Već nakon desetak dana nastava je organizovana za 880 učenika, jer se svojim vršnjacima pridružilo 37 učenika koji su, odmah poslije zemljotresa, samoinicijativno nastavili školovanje u mjestima širom Jugoslavije.
Organizator povratka gimnazijalaca bio je zagrebački nedjeljnik ‘Arena’, čija je akcija ‘Prvi osmijeh Banjaluke’ naišla na širok odziv u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini. ‘Arena’ je za povratak gimnazijalaca obezbijedila autobuse riječkog ‘Autotransa’.
Konvoj je krenuo iz Crikvenice 26. aprila 1970. godine u 7.50, a u 18.24 zaječale su na krcatom Gradskom stadionu sirene svih 26 autobusa. Dok je autobus sa čela kolone ulazio na stadion, posljednji je bio ispred Narodnog pozorišta. Oficijelni spiker radosno je povikao: ‘Kolona je među nama!’ Tako topao i emotivan doček Banjaluka ne pamti”, ovo je samo dio kojim su autori ove knjige opisali kako su učenici tada evakuisani, kao i na koji način je bila organizovana sama nastava.
Kako je rekao Mačkić, ova knjiga je posvećena samopregornom nastojanju i neizmjernoj energiji koju su uložili nastavno osoblje i učenici da spase školsku 1969/70. i budućnost cijele generacije.
“To je realizovano u mjeri i obimu koji su dozvoljavale vanredne prilike u kojima se našao grad, svakako, uz nesebičnu pomoć i podršku građana bivše nam domovine, a posebno uz brigu, pažnju i razumijevanje kojim su nas okružili naši domaćini u Crikvenici, Selcu i Novom Vinodolskom.
U evakuaciji je aktiviran rad izviđača, članova foto, literarne i dramske sekcije, priređen velik broj takmičenja u malom fudbalu, košarci, stonom tenisu i šahu. U Crikvenici i Selcu su formirani vokalno-instrumentalni sastavi, koji su nastupali na gimnazijskim zabavama”, kazao je Mačkić.
Kako je rekao, poslije 55 godina ostala su sjećanja na jedno nezaboravno i neponovljivo iskustvo, na pravu mladalačku avanturu, te je bilo mnogo razloga da se jedna ovakva knjiga pojavi i koju deceniju ranije, dok su sjećanja neposrednih učesnika bila življa i svježija i dok stari dokumenti i fotografije nisu požutjeli.
“Neizmjernu pomoć u pripremi knjige pružili su bivši gimnazijski profesori i učenici, a posebno valja istaći pomoć koju je pružio Muzej grada Crikvenice. Iako sa samo dvije službenice, uz sve njihove redovne radne obaveze, pružio nam je na korišćenje svoju digitalizovanu zbirku fotografija i razglednica i razjasnio mnoge detalje koji lagano i neumitno blijede u sjećanjima.
Knjiga nosi atmosferu i dušu gimnazijskih učionica, kojima smo opijeni već decenijama. Naravno, ovo nije ni izdaleka sve ono što se može ili treba napisati o jednoj i, po mnogo čemu, jedinstvenoj školskoj gimnazijskoj godini. Ovo je samo pokušaj da se otrgne od zaborava bar dio onoga što vrijedi zapisati i sačuvati. Bez obzira na to, vjerujemo da je ova knjiga skroman prilog jačanju ugleda i prestiža banjalučke Gimnazije i da će biti drag spomenar i foto-album svih onih koji je nose u srcu”, zaključio je Popović.
Nezavisne.com (Foto: N.N)