Verzija Endrjua Dominika o životu i smrti Merilin Monro upravo je to, njegova verzija. Temeljio ju je na više od 700 stranica romana Džojs Kerol Outs, objavljenog 2000., a to je bila njena verzija. Dominik je radio na projektu najmanje od 2010. godine.
Razborito je ne prihvatiti ništa od toga kao činjenicu dok malo ne pročitate. Tada je jasno da je riječ o hibridu, poput mnogih filmova Olivera Stona ili izvrsnog romana Džejmsa Ilroja “Američki tabloid”, spekulaciji koja se temelji na slobodi pisca da tumači i izmišlja.
U knjizi se to uglavnom prihvata kao pravo na kreativnost, ali u filmu se strmoglavo susreće s bukvalnom prirodom medija. Ljudi vide, ljudi vjeruju, pa ih nemojte varati!
Dio publike daleko je sofisticiraniji od toga, a neki ne bi prepoznali ironiju kad bi ih ošamarila po licu. Dominik, možda najnadareniji australijski režiser svoje generacije (Chopper, Killing Me Softly, The Assassination of Jesse James), režira za Oskara – ali on je ništa drugo nego maher svog zanata.
Ovaj film ima vizualne asove u svakom rukavu. Klizi od prekrasne crno-bijele do kolorne i nazad u istoj sceni, rasteže lica i usta kako bi dao osjećaj Merilninog krhkog držanja stvarnosti i spaja nemoguće trenutke kako bi istakao poentu, uvjeren da će je gledaoci shvatiti.
Kad Merilin započne abortus na plaži s trećim mužem Arturom Milerom (Edrijen Brodi), nije bilo prisutne gomile fotografa, kao što vidimo ovdje. Većina nas može vidjeti da je to metafora. Raskošna muzika Vorena Elisa i Nika Kejva drži nas u nedoumici, kao u snu.
Mnogi kritičari učinili su izuzetak. Iako priznaju njegovu vizuelnu inovaciju i vrhunsku izvedbu Ane de Arma, kažu da je sam film previše vulgaran, previše jadan, previše eksploatatorski. Samo previše svega što je negativno.
Opet napominjem, neki su rekli slične stvari o “Razjarenom biku” 1980. godine. Možda će trebati vremena dok “Plavuša” ne bude prepoznata po zadivljujućem djelu kakvo jeste……. ili nijee. Vremena i tolerancije su se promijenili.
“Plavuša” prikazuje kako je Merilin u brojnim prilikama seksualno zlostavljana; prikazivanje takvih užasa sada je podložno cenzorskim impulsima u kulturi.
Računa njen pobačaj kao dio ovog seksualnog zlostavljanja, s podmuklim doktorima i spekulumima kao instrumentima mučenja: opet, više tabua ne samo razbijenih, već satirizovanih, s pogledom iz vulve. Još kontraverznije, prikazuje je kako se podvrgava vlastitom poniženju, najjadnije u sceni s Džekom Kenedijem (Kaspar Filipson) od kojeg će vam se okrenuti želudac.
Moramo pretpostaviti da Dominik voli i žali Normu Džin Bejker, zlostavljano dijete koje postaje plašljiva mlada žena velikog potencijala, za razliku od seksualne sirene kakva je bila Merilin Monro. Ako je tako, zašto Normu izlagati takvim poniženjima?
Argument je da Dominik iznova iskorištava Merilin kad vidi kako ju s leđa iskorištava prvi šef studija kojeg sretne. Ako je cijeli svijet vidio samo Merilin, stvorenje koje Norma Džin počinje mrziti, zašto Dominik drži svoju kameru uključenu kad bi prijedlog bio dovoljan?
Odgovor bi mogao biti da to nije samo film o Normi Džin ili Merilin. Riječ je o kulturi koja ju je stvorila i uništila i zemlji u kojoj je taj gnojni nagon bio prihvatljiv. Ukratko, to je film o američkoj izopačenosti – još jedan razlog zašto ga američki kritičari možda neće voljeti.
Postoje neke rezerve koje svi možemo podijeliti, film nema prekidač za gašenje. To je dio Dominikove želje da nas prodrma i to žestoko. Neugodno je, opseno i devijantno, ali nije loše.
Takav je bio i “Razjareni bik”, film s kojim se može uporediti. Tamo gdje je Skorsese prihvatio nasilje kao metaforu za Ameriku, Dominik ga zamjenjuje seksualnom distopijom.
To je zapanjujuće postignuće, samo ne ugodno – vrtlog emocija i učinaka, poput pokušaja gledanja kroz kaleidoskop dok vas vožu i cimaju u automobilu.
Izvor: Nezavisne novine