Međutim, sagovornici iz Udruženja poslodavaca Federacije Bosne i Hercegovine Adnan Smailbegović i direktorica Službe za zapošljavanje Kantona Sarajevo Amina Đonlagić navode da je problem i u cijeloj državi to što ljudi sve više bježe u javni sektor dok izbjegavaju zanimanja i tzv. teške poslove koji su sve unosniji kada je riječ o primanjima.
Smailbegović je na početku razgovora istakao da je zabilježen problem u svim zanimanjima kada je riječ o zapošljavanju naglašavajući da je on ipak u ugostiteljstvu najizraženiji.
– Za to postoji nekoliko razloga. Jedan od njih je da tokom ljetne sezone kada je špica i udarno i u BiH mnogo radnika ide u susjedne zemlje – Hrvatsku i Crnu Goru gdje imaju veće plate i rade sezonski. Međutim, osim ugostiteljstva jako je pogođeno i građevinarstvo zbog teških fizičkih uslova rada. Jednostavno tržište je odreagovalo onako kako treba, sada je potražnja u BiH veća od ponude i to je velika promjena. S druge strane, naše vlasti ne reaguju ili reaguju nedovoljno ili sporo. Nama je kao Udruženju poslodavaca FBiH u zadnje dvije godine jedna od ključnih stvari, pored fiskalnih zakona i rasterećenja cijene rada, zapravo liberalizacija tržišta rada koja nam je u fokusu. I tu se pojedine stvari pomalo pomiču prema naprijed, ali nažalost nedovoljno – ispričao je Smailbegović.
Da li je teško pronaći dobrog radnika?
Evo kakva su iskustva ugostitelja i da li je teško pronaći radnika koji je kvalitetan za rad u ugostiteljstvu?
– Više nije pitanje kvalitetnog čovjeka, bitno nam je da pronađemo bilo koga ko želi da radi jer ćete ga obučiti za to, a te obuke svakako ne traju dugo. U toj situaciji je specifičnija pozicija kuhara i konobara, a svi ostali u ugostiteljstvu (pomoćno osoblje, sobarice u hotelima) veoma brzo savladaju zanat. Međutim, nedostaje i sobarica, pa mi je tako nedavno jedan direktor hotela rekao da je zatvorio 50 soba zato što nema dovoljno ove radne snage da to očiste. To je najjednostavniji mogući posao ne treba vam zanimanje niti stručna sprema već samo volja da to želite raditi – ustvrdio je Smailbegović.
Đonlagić je istakla da je na evidenciji nezaposlenih u Kantonu Sarajevo 47.900 osoba. Naglasila je da pored toga poslodavci i dalje veoma teško pronalaze profil radnika koji je njima potreban.
– Prvi problem je nesrazmjer između kadrova koji se obrazuju u BiH i realne potrebe tržišta rada. Naša ekonomija zahtijeva drugi profil radnika. Dakle, nama nedostaju majstori svih profila iz građevinskog sektora – električari, keramičari, građevinski radnici. Veliki broj nezaposlenih su ljudi sa visokom stručnom spremom pogotovo oni koji su završili Fakultet političkih nauka i takvi ljudi se ne traže ili takvi ljudi isključivo traže poslove u javnom sektoru. Mnogo tu ima uticaja i mentalitet i odgoj budući da se naši ljudi isključivo sigurno osjećaju u javnom sektoru – istakla je sagovornica.
“Služba za zapošljavanje KS kao socijalna ustanova”
Na čelu Službe za zapošljavanje KS je četiri mjeseca i kaže da je jedan od problema kojeg je zatekla u ovoj ustanovi to što evidencija nezaposlenih ne odražava stvarno stanje.
– Mi ih razdvajamo na aktivne i pasivne tražioce posla i puno je tu ljudi koji jesu korisnici zdravstvenog osiguranja i možemo reći da Služba za zapošljavanje postaje socijalna ustanova. Neki dan u Parlamentu FBiH nije prošao Nacrt zakona koji bi razdvojio aktivne od pasivnih tražioca poslova, a kako bi u tom slučaju onda Služba mogla raditi stvarni svoj posao kao posrednik između poslodavca i nezaposlenog. Mi stvarno imamo ljudi koji traže posao, ali se oni utope u masu onih koji su na birou neaktivni i ne žele da se zaposle. U ovom trenutku je više pasivnih tražioca poslova. Osim zdravstvenog osiguranja mnogo je tu pogodnosti koje KS nudi, a koja se odnose na 29 različitih socijalnih davanja koja zapravo odvraćaju čovjeka od aktivnog traženja posla – dodala je Đonlagić.
S obzirom na to da je, kako je već rečeno, u BiH trenutno veća potražnja od ponude, to onda koriste ljudi i biraju posao, tvrdi Smailbegović.
– Ljudi biraju posao, ali i poslodavca. Nađu oni ono što žele pa čak i da odu u Hrvatsku ili neku drugu susjednu zemlju i rade sezonski posao. Situacija je takva da ljudi ne žele neke poslove da rade. Pod brojem jedan zanimanje koje ne žele raditi su fizički teške poslove, poslove opasne po zdravlje (pojedine industrije) i one poslove koji se smatraju da su ispod određenog nivoa (spremačice i sl.) i u građevini. Naprimjer kada je riječ o građevini u Njemačkoj su, naprimjer, u tom sektoru plate tri do četiri puta veće, a mi nažalost ne možemo dostići taj nivo to je jednostavno nemoguće. I u ovom slučaju kada ljudi određene poslove ne žele raditi, jedini spas su nam stranci – ustvrdio je Smailbegović.
“Ljudi biraju koji posao će raditi”
Zakonom o posredovanju u zapošljavanju, Služba ima pravo skinuti s evidencije nezaposlenih ukoliko dva puta odbije posao. Međutim, kako kaže Đonlagić, to u praksi i nije tako jednostavno.
– U tom zakonu iza te rečenice postoji zarez i nastavak u kojem je navedeno ‘ako su ispunjeni svi uslovi’ pa onda dolazimo upravo do ovoga da ljudi ne žele da radi svaki posao. I upravo se na to mogu pozvati i reći da nisu ispunjeni svi uslovi u smislu plate, radnog okruženja i sl. Tako da mi nemamo trenutno jak instrument koji bi dao čist rezultat. Mi možemo naravno skidati s evidencije ljude koji pokušavaju zloupotrijebiti to što su na evidenciji nezaposlenih u smislu rada na crno i te ćemo ljude skidati sa liste. U tom slučaju ima mnogo majstora koji imaju posao i zarađuju na crno, a zdravstveno osiguranje ostvaruju putem Službe za zapošljavanje KS. Služba također radi veoma aktivno i na posredovanju, ti programi imaju učinka i jesmo mi spustili tu brojku nezaposlenih sa više od 50.000 na 47.900. Jeste da je to i dalje mala brojka, ali opet će u narednom periodu biti tih programa pa ovim putem pozivam sve poslodavce da se pridruže – navela je Đonlagić.
Đonlagić je istakla da Služba izdaje i dozvole za strane radnike, međutim, drugi sagovornik Smailbegović ističe da je to samo jedan u nizu postupaka navodeći da je ta procedura zaista duga.
– Naprimjer ako želite da zaposlite sobaricu prvo je morate pronaći u Indiji, Pakistanu, Nepalu itd., a kada se to desi onda ona mora imati završenu školu za to i onda se ta njena diploma u Federalnom ministarstvu obrazovanja mora nostrificirati i to traje otprilike mjesec do dva. Nakon toga dolazi radna dozvola, zatim pozivno pismo Službi za strance koja radi provjere tih ljudi što opet traje dva mjeseca. Poslije toga se ta dokumentacija šalje poštom DHL-om poslati državi odakle dolazi i onda se našim konzularnim predstavnicima šalje zahtjev da izdaju ili ne izdaju radnu vizu što traju otprilike jedno tri mjeseca. I kada se sve to sabere to sve traje otprilike godinu, u najboljem slučaju ako sve od ovih stavki koje trebate uraditi prođu bez problema – pojasnio je Smailbegović ističući da susjedna Hrvatska ovo sve riješi za 15 dana, ali da ti modeli na našem području nisu usvojene.
Također, dodaje Smailbegović, strani radnici nisu ništa “jeftiniji” od domaćih.
– Prvo samo pronalazak takvog radnika iziskuje jako mnogo troškova kao i kompletna procedura koju je potrebno odraditi i onda se treab taj radnik dovesti iz zemlje, a te karte mnogo koštaju. Osim toga, moramo te radnike ovdje negdje smjestiti i svi ti dodatni troškovi koji ne trebaju za naše radnike. Samo dovođenje jednog stranog radnika u BiH košta 2.000 KM – dodao je.
Koliko košta dobar konobar ili radnik u industriji?
Đonlagić je spomenula i kvotu radnih dozvola na godišnjem nivou pa je tako u 2024. godini za cijelu BiH predviđeno više od 6.000.
– Od čega 4.000 ide na FBiH. I sada kada uporedimo tu kvotu sa izdatih 160.000 radnih dozvola u Hrvatskoj u 2023. godini onda se može vidjeti koliko su procedure kod njih jednostavnije, a kod nas komplikovane – istakla je.
Smailbegović je poručio da će tržište ići u smjeru nedostatka radnika u teškim/fizičkim zanimanjima.
– Mi moramo našu ekonomiju dizati na jedan viši tehnološki nivo jer mi nemamo nijedan proizvod koji se smatra proizvodom visoke tehnologije i radna mjesta trebaju biti tome prilagođena, a radna snaga da bude iz stranih zemalja. Radio sam u kožarskoj industriji gdje je Italija broj jedan u svijetu. I nikada nijednog Italijana nisam vidio u proizvodnji kože već to rade Pakistanci, Indijci i ostali dok su Italijani menadžeri, knjigovodođe, dizajneri i majstori. To se dešava unazad 20 godina i to je nešto što je budućnost – istakao je.
Evo koliko košta jedan dobar konobar u Sarajevu ili čovjek u industriji realnog sektora. Kakav je srazmjer plata?
– Nažalost siva ekonomija je kod nas jako prisutna. Imam slučajno podatak da je veliki broj šofera koji voze i izvan BiH na minimalcu, dakle, plata oko 600 KM, ali oni svoj izvor prihoda najviše dobijaju putem dnevnica koje su neoporezive. Dakle, ima pravo na 100 evra dnevnicu u inostranstvu pa se on tako isplaćuje na 3.000 KM do 4.000 KM mjesečno, a u evidenciji je na minimalnoj plati. Mislim da je vrlo slična situacija u ugostiteljstvu i građevini. Nemam precizne podatke za konobare, ali kuhari otprilike imaju platu od 2.000, 3.000, 4.000 KM najmanje. Građevina je također relativno dobro plaćena, ne vjerujem da tamo bilo ko radi ispod 2.000 KM. U industriji sve zavisi od kvalifikacije i radnog mjesta, ali je naprimjer metalna od svih njih najdalje otišla budući da nedostaje majstora iz te branše tako da su i tu značajno visoke plate. Međutim, to su teški poslovi i zato ljudi bježe u javni sektor u kojem se značajno manje radi i manje su plate, ali to je izbor. Mi smo država fenomen, neodrživo je da je pola stanovništva samo u FBiH 47 odsto zaposleno u javnom sektoru. To je neodrživo, tu nema investicija i razvoja društva – zaključio je Smailbegović, prenosi N1.