Vrijeme u kome je živio i pisao čuveni pripovjedač Petar Kočić bilo je sve samo ne mirno i idilično. Vječito u borbi za oslobođenje i pravdu, borio se svojim najmoćnijim oružjem – pisanom riječju.
Kočić se rodio nedaleko od Banjaluke, ali se već u gimnazijskim danima preselio u Sarajevo, da bi ga na kraju put nanio u Beograd. Međutim, bijeda ga je pratila u stopu kao najvjerniji sluga. Kao i svi velikani 19. vijeka, i Petar odlazi na studije u Beč. Koliko god to izgledalo sjajno, bijeda ga ne napušta ni tamo. Studiro je filozofiju, noći provodio bez ijednog zalogaja, smrzavo se u ledenoj sobici, šetao u odrpanoj garderobi, ali snaga i volja da uspije vode ga naprijed i nije odustao. Početkom 20. vijeka izlaze mu i prve zbirke pripovjedaka, među njima i najpoznatija “Jazavac pred sudom”.
Nakon završenog fakulteta, vratio se u svoj rodni grad i tu ga je zatekla ljubav. Crnokosa djevojka vatrenih vragolastih očiju po imenu Milka zapela je za oko mladom piscu.
“Jednog dana, juna mjeseca 1899. godine, kad sam došla u Banju Luku, stajala sam sa svojom prijateljicom Kristom Buzahić pred dućanom njenog oca. Prišao nam je Kristin brat Savo s još jednim mladićem. Predstavio nam se kratko: Petar Kočić. Bio je tada svršen maturant – lijepo razvijen, kršan i naočit momak sa štapićem u ruci. I on je mene zaboravio. Stidjela sam se da gledam u njega – takve su tada bile djevojke. Pitao me je šta čitam i ponudio mi ‘Bosansku vilu’. Sutradan je sam šetao ispred moje kuće s crvenom ružom i štapićem. Izišla sam kradom i stala s njim na kapiju. Dao mi je ‘Vilu’ i ružicu. Susret je bio kratak i poznanstvo obnovljeno”, pričala je Milka nakon smrti Kočića.
Postojao je strah od toga šta donosi budućnost, s obzirom na njegovu profesiju i uopšte put kojim je krenuo. Stoga joj je pisao ne bi li je upoznao sa situacijom:
“Ali treba i ovo da znaš: da ću ja možda po zatvorima i apsama provesti veći dio svog života, jer ćemo mi svi đaci otpočeti borbu protiv Švabe, koji guli naš narod, otima mu slobodu i ubija sreću. Ako si na sve pripravna, možeš poći za me; ako nisi, onda je bolje da me ostaviš, pa sa mnom šta bude. Ako voliš svoj narod i ako mu želiš bolju i ljepšu budućnost, zagrli se sa mnom da se kroz cijeli svoj život za sirotinju borimo, jer smo i nas dvoje uboge sirote. Zato će nas narod i sirotinja blagosiljati…”
I ljubav je bila jača od svega. Milka se ni časa nije dvoumila; ona ga je već u svojim snovima vidjela kao svog životnog saputnika, te je bez razmišljanja pristala da s njim podijeli sve u životu.
Vjenčanje je obavljeno tajno, 18. septembra 1904. godine, sat prije ponoći, a već u zoru su bili na putu ka Beogradu. I pored velikih priznanja Petar ne može da nađe posao, tek nakon nekog vremena postavljaju ga za profesora jezika i književnosti u Srpskoj gimnaziji u Skoplju. Ni ovdje ne nalazi mira, zalaže se za socijalnu i nacionalnu pravdu, a zbog jednog članka u novinama ostaje bez posla. Dalje ga put navodi u Sarajevo, gdje postaje sekretar “Prosvjete”. Od tada pa narednih godina biva hapšen, protjerivan, kažnjavan… Tako prolaze prve godine bračnog života, Milka i on su bivali više zajedno u mislima nego u stvarnosti.
Iz svega se stiče utisak da je život ovog velikana bio obavijen tamom i nesrećom, ali ostao je zabilježen govor njegove Milke, koja se sjećala i lijepih trenutaka u njihovom zajedništvu.
“Bilo je i svijetlih trenutaka, kad ga je narod njegovog kraja izabrao 1910. godine za poslanika. Živjeli smo tada u Banjaluci. Radio je mnogo, a pisao samo noću. Uvijek bi sve meni najprije pročitao i pitao me: ‘Kako ti, Milka, izgleda?’ Ja se nisam u to mnogo razumijevala, samo bih mu rekla: ‘Ti nešto oštro pišeš.’ A on bi dodao: ‘Za ovu ću ovoliko dobiti, a za ovo ovoliko’, misleći na zatvorske mjesece.”
Jasno je da je Petar u Milki imao i ženu i ljubavnicu i najboljeg prijatelja, savjetodavca… Velika ljubav je odolijevala vremenu, ali ih surovost života nije ostavljala na miru. Prvi sin im je umro u trećoj godini života, a sljedeće, 1914, stigla je utjeha u vidu kćerke Dušice. Međutim, život kakav je vodio je ostavio traga na Petrovom tijelu i duhu. Smješten je u duševnu bolnicu, gdje je i umro dvije godine nakon što je na svijet došla malena Dušica.
Kako ga život nije mazio, a sreća vješto zaobilazila, tako nije ni dočekao oslobođenje, a ostvarilo mu se predviđanje kojim je oplakao sebe.
“U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh, u ropstvu, vajme, i umrijeh!” Supruga Milka je ostala sa malenom Dušicom da čuva uspomenu na svog Petra i da prenosi priče o njemu narednih 50 godina, koliko ga je nadživjela.
(Nezavisne)