Izraz zvijezda padalica potiče iz narodnog folklora i vremena kada ljudi nisu znali o kakvoj se pojavi radi. Naravno, zvijezde ne mogu padati. Stoga, gdje su nestale sve zamišljene želje – ne zna se. Neke su se ostvarile, a neke još čekaju da budu jače zaželjene.
Priliku za još jače upisivanje želja ili bar svojevrstan bal na nebu imaće svi između 11. i 13. avgusta, jer će upravo tada meteorski pljusak Perseida dostići svoj maksimum.
Prema riječima Adele Subašić Kopić, predsjednice Astronomskog društva “Orion” iz Sarajeva, vrhunac meteorskog pljuska je pred zoru 12. avgusta. Međutim, meteore ovog roja možemo posmatrati već sedam dana prije i sedam dana poslije maksimuma. Najbolje ih je posmatrati pred zoru u doba maksimuma, mada će Mjesec u fazi posljednje četvrti svojim sjajem ometati opažanje slabijih meteora.
“Perzeidi potiču od materijala koji je na svojoj putanji oko Sunca izbacila periodična kometa Swift-Tuttle. Ona oko Sunca obiđe jednom u 133 godine i posljednji put je bila u našem susjedstvu 1992. godine. Naredno približavanje je 2135. godine. Perzeidi su karakteristični po zelenoj i zelenoplavoj boji tragova koja potiče od sagorijevanja magnezijuma. Oni Perzeidi koji prodru u niže slojeve atmosfere pokazuju u tragovima i žutoljubičastu boju”, objasnila je Subašić Kopićeva.
Kada je riječ o meteorskom pljusku, broj meteora varira od godine do godine u zavisnosti od toga da li Zemlja prolazi kroz centralne ili granične dijelove meteorskog roja. No, Subašić Kopićeva ističe kako se ove godine očekuje oko 40 meteora na sat.
Šta je to kiša meteora i kako nastaje?
“Osim Sunca i planeta, naš sistem se sastoji još od patuljastih planeta, satelita, asteroida, kometa i meteorida. Meteoridi su međuplanetarni ostaci nastali od dijelova kometa ili asteroida. Sam pojam se odnosi na tijelo prije ulaska u Zemljinu atmosferu sa redom veličine od nekoliko mikrometara do nekoliko metara. Ulaskom u Zemljinu atmosferu meteorid postaje meteor koji popularno u narodu nazivaju zvijezdom padalicom”, ispričala je Subašić Kopićeva.
Kako ističe, većina ih sagorijeva na visini od 80 do 120 kilometara, ostavljajući tako za sobom svijetli trag, a kroz Zemljinu atmosferu mogu se kretati brzinama od 11 do 72 km/s.
“Vatrenim kuglama ili bolidima nazivamo meteore koji imaju veći sjaj i ostaju duže vidljivi, te često stižu do površine Zemlje. Kada meteor padne na Zemlju dobija naziv meteorit. Ukoliko imamo skupinu meteora onda ih nazivamo meteorski roj ili kiša meteora. Posebno su zanimljive kiše meteora koje se mogu posmatrati svake godine u određeno vrijeme. Njihov je nastanak uglavnom vezan za komete, odnosno krhotine (meteoride) koje one ostavljaju za sobom kružeći oko Sunca. Kružeći oko Sunca Zemlja nailazi na njihovu putanju, a rezultat je meteorska kiša koja u svom maksimumu može sadržavati i do 100 meteora u jednom satu”, pobliže je objasnila Subašić Kopićeva.
Svi se meteoridi u meteoridskom potoku kreću uporedo jedan sa drugim, pa se posmatraču sa Zemlje čini da svi meteori dolaze iz jedne tačke na nebu (radijant). Ime meteorske kiše vezano je uz sazviježđe gdje se nalazi radijant. Svake godine na noćnom nebu možemo gledati veće meteorske kiše: Quadrantide, Lyride, Eta i Delta Aquaride, Perseide, Orionide, Tauride, Leonide, Geminide i Urside.
Kako priča Subašić Kopićeva, opasnost od meteora ne postoji jer najveći dio njih sagori u Zemljinoj atmosferi, a samo rijetki dospijevaju do površine i nalazimo ih na tlu kao meteorite.
“Mnogo meteorita padne u okeane i mora, na Arktik i Antarktik. U pisanoj historiji navedeno je tek nekoliko slučajeva da je meteorit pogodio čovjeka. Druga je stvar kada u atmosferu ulete krupnija tijela (mali ili veći asteroidi). Takav slučaj se desio u Čeljabinsku, Rusija, u februaru 2013. godine, kada je asteroid prečnika dvadesetak metara uletio u atmosferu. Veći dio je sagorio, ali su komadi pali kraj ovog grada. Od zračnog udara nastalog tokom zadnjih sekundi prije pada razbijen je veliki broj prozora i oko 1.500 ljudi je potražilo ljekarsku pomoć od povreda nastalih krhotinama stakla i manjih predmeta. Srećom, nije bilo ljudskih žrtava”, navela je Subašić Kopićeva.
JOŠ NEKE ZANIMLJIVOSTI NA NEBU
U subotu, 8. avgusta, iza ponoći na jugoistočnom dijelu neba Mjesec i Mars će se naći blizu jedan drugome. Venera će 13. avgusta biti maksimalno udaljena od Sunca, 46 stepeni.
Lako ju je vidjeti kao sjajnu zvijezdu sat vremena prije zore iznad istočnog horizonta. Na istočnom dijelu neba, nekoliko sati prije zore, srp Starog mjeseca i Venera biće blizu jedno drugoga.
Dvadeset osmog avgusta Mjesec i Jupiter će na južnom dijelu neba biti blizu jedan drugome. Lijevo od njih malo dalje je Saturn, koji je slabijeg sjaja od Jupitera.
VJEROVANJA, KULTURA, KNJIŽEVNA DJELA I NAUKA
Još od davnina meteori su privlačili ljudsku pažnju i navodili na davanje racionalnih ili pomalo maštovitih objašnjenja o tome kako nastaju i šta predstavljaju meteori.
U nekim kulturama svakoj živoj osobi je dodijeljena jedna zvijezda, koja se pali pri rođenju te osobe, dok u trenutku smrti ta zvijezda pada, što vidimo kao sjajan meteor. U poznatom Danteovom djelu “Božanstvena komedija” meteori se predstavljaju kao simbol ljubavi.
Za grčku boginju Paladu, kćerku boga Tritona, često se spominje kako je u obliku meteora pala s neba. U slavenskoj mitologiji meteori kao pojava nebeske vatre uglavnom se vežu uz Peruna, boga neba i groma, čije mjesto u hrišćanstvu drže Sveti Ilija ili Sveti Juraj.
Kod muslimana takođe postoji zanimljiva priča; crni kamen Hadžer el Esved u njihovom najvećem svetištu Meki je najvjerovatnije meteorit. Pošto se kamen nalazi na svetom mjestu, ne može se naučno ispitivati, no pretpostavlja se da se radi o najvećem fragmentu željeznog meteorita iz obližnjeg kratera Vabar.
Naučni počeci proučavanja meteora sežu još od antičkog doba Aristotelovim djelom “Meteorologica”, no kako i samo ime sugeriše, slavni autor je pogrešno smatrao da su meteori meteorološke pojave koje se prilikom isparavanja sa Zemlje zapale u visokoj atmosferi. Nešto tačnije su bilješke njemačkog matematičara Vilhelma Šhikarda, koji je 1624. godine prvi pokušao izračunati putanju vatrene kugle viđene godinu dana ranije. No, prvi pravi početak naučnog bavljenja meteorima zasnovao je 1714. godine slavni engleski astronom Edmond Halej, kada je u svom djelu
“Prikaz nekoliko neobičnih meteora ili svjetala na nebu” utvrdio da ova atmosferska pojava ipak ima vanzemaljsko porijeklo. Prvo organizovano posmatranje meteora proveo je direktor zvjezdarnice u Briselu 1824. godine Žak Sauval. Njegovo ime takođe se veže za utvrđivanje srednjeg broja vidljivih meteora u običnim noćima, te pojma meteorskog potoka. Tačnije, otkrio je neka od najpoznatijih meteorskih potoka, poput Perseida, Leonida, Lirida, Kvadrantida, Orionida i Andromedida.
Pojam meteor dolazi od grčke riječi metéoros, što u prevodu znači uzdignut u vazduh, lebdeći.