Rok za formiranje nove makedonske vlade istekao je u ponoć 29. januara, a mandatar i bivši premijer Nikola Gruevski nije uspio da se dogovori sa predvodnicima albanske koalicije, strankom DUI i njenim liderom Alijem Ahmetijem.
Pred Makedonijom je sada nekoliko opcija, a skoro svaka od njih za formiranje vlade zahtjeva dozvolu Albanaca.
Sada su sve oči uprte u predsednika Đorđa Ivanova, koji bi mandat za formiranje trebalo da dodijeli drugoj najvećoj partiji SDSM. Nikola Gruevski zahtjeva nove, vanredne izbore u aprilu, dok Albanci poručuju da se “i dalje nisu odlučili ni za jednu od pet opcija”.
Do tada vladajuća VMRO-DPMNE partija, na čelu sa Gruevskim, na nedavnim parlamentarnim izborima 11. decembra pobijedila je s tijesnom većinom, osvojivši 51 mandat u odnosu na 49 koliko je uzela opoziciona SDSM, koju predvodi Zoran Zaev. Kako je za prostu većinu u makedonskom parlamentu (Sobranju) potreban 61 mandat, logično je bilo da se pregovara sa albanskim partijama. Najviše je osvojila upravo DUI (Demokratska unija za integraciju) – deset, pokret BESA osvojio je pet, Alijansa za Albance tri i DPA (Demokratska partija Albanaca) dva mandata.
Prva očekivanja bila su sljedeća: Gruevski će se dogovoriti sa starim partnerima iz DUI i DPA, i nastaviti da vlada Makedonijom. Međutim, tada se događa nešto (ne)očekivano: albanske partije dogovaraju zajedničku platformu, i odbijaju da ulaze u koalicije bez ispunjenja njihovih zahtjeva. A zahtjevi su sve samo ne jednostavni: traži se promjena Ustava radi uvođenje albanskog kao drugog službenog jezika, traži se i jednaka zastupljenost Albanaca u svim državnim institucijama, i njihovo uključivanje u pregovore s Grčkom o rješavanju spora o nazivu Makedonije. Tim dokumentom se zahtjeva i debata o himni, zastavi i državnom grbu Makedonije, kako bi “državni simboli reflektovali multietničnost i etničku ravnopravnost”.
– Albanci su i ranije najavili da će tražiti još ustupaka. Oni drže kontrolni paket, zbog čega će gledati da izvuku što više mogu, uključujući reviziju Ohridskog sporazuma, koji im nije dao autonomiju, već pojačao lokalnu samoupravu. Time su dobili veća ovlašćenja nego bilo gdje u regionu. Nacionalna autonomija nije data Albancima jer bi to bilo previše opasno, to bi zapravo bio korak ka otcepljenju – kaže za “Blic” Aleksandar Popov, direkor Centra za regionalizam.
Velika Albanija kuca na vrata?
Uvođenje albanskog kao zvaničnog jezika, debata o promeni himne, zastave i grba, kao i imena same države ukazuje na cilj da Makedonija i zvanično albanizuje.
Jer, Albancima je do sada ispunjeno maltene sve što su tražili. Ohridski sporazum je praktično federalizovao Makedoniju. Međutim, kada se očekivalo da pritisci prestanu, oni su pojačani, pa je tako zvanično Skoplje 2005. čak dozvolilo Albancima da ističu albansku zastavu u oblastima gdje imaju većinu.
U Albaniji i širom KiM štampaju se udžbenici geografije za 4. razred osnovne škole na čijim je koricama mapa Albanije, sa “albanskim područjima” u Crnoj Gori, Srbiji, Makedoniji i Grčkoj, kao i sa Kosovom.
Ne treba zaboraviti i sukobe u Kumanovu u maju 2015, kada su se naoružani albanski ekstremisti sukobili sa makedonskom policijom, i “zahtjevali svoju državu”. Taj sukob samo je posljedica višedecenijskih napora kosovskih i makedonskih Albanaca da se teritorije na Balkanu na kojima živi albansko stanovništvo ujedine u jednu državu.
Ne treba zaboraviti da čak ni tada pritisak nije prestao, već je nastavljen i oličen u javnim nastupima raznih albanskih političara koji su se otvoreno zalagali da se dijelovi makedonske teritorije naseljene Albancija spoje sa Kosmetom, da bi kasnije, u ostvarenju njihovog ružičastog scenarija, svi zajedno postali dio Velike Albanije.
Izvor: Blic