Slova krvave bajke nisu ispisana samo u čuvenoj pjesmi Desanke Maksimović. Na današnji dan 1941. godine žvrljana su drhtavim rukama na đačkim knjižicama, ličnim kartama i poleđinama koverata.
Pisali su ih ljudi znajući da će biti posljednji pozdrav koji nikada neće moći da izgovore voljenima. Pisala su ih i djeca.
– Na ovom mjestu upisaće se eventualne promjene – iskucao je neko u đačkoj knjižici dječaka sa slike. Neko ko nije ni slutio da će ta eventualna promjena biti smrt.
Znajući da će uz bat vojničkih čizama biti odvučen na streljanje, srpski đak je običnom olovkom jedino stigao da napiše “Dragi mama i tata, posljednji put”.
Muzej u Kragujevcu čuva na desetine takvih pozdrava. Jedan pripada Radoslavu Simiću.”Zbogom, Mico. Ja danas pogiboh. Zbogom, srce. Posljednja mi misao na tebe. Budi sretna, sine i bez mene” napisao je čovjek, vjerovatno svojoj kćerkici.
Opraštala su se djeca od roditelja, rastajali su se roditelji od djece. Jedan očajan otac stigao je jedino ovo da poruči mališanima. “Miro, poljubi djecu umjesto mene. Slušajte mamu deco i čuvajte se. Zbogom zauvijek, vaš tata Laza”.
Teško je povjerovati da je ovakvo zvjerstvo ljudsko biće moglo da počini drugome.
Još je teže ako znamo da je to učinjeno najmanje 2.400 puta. Toliko je bilo ubijenih. Prije 74 godine streljački vod bez milosti ubio je 40 djece mlađe od 15 godina, ubijen je i 261 srednjoškolac. Nisu poštedjeli ni 15 dječaka, čistača obuće, piše Blic.
Srpskainfo