Bivša medicinska sestra objavila je knjigu u kojoj je izdvojila pet stvari za kojima oni na samrti najčešće žale jer to nisu učinili dok su mogli.
Broni Ver, britanska medicinska sestra s odjeljenja za palijativnu njegu koja se brinula za ljude tokom posljednjih nedjelja njihovog života, kaže da je iznenađujuće da se oni na samrti kaju uglavnom zbog pet vrlo sličnih stvari.
Da sam barem živio kako sam želio, a ne kako su to željeli drugi
Ovo je najčešći uzrok žaljenja većine osoba koje umiru, kaže Broni.
“Volio bih da sam imao hrabrosti da vodim život dosljedan samom sebi, umjesto što sam živio onako kako su drugi očekivali”, rekli su joj mnogi na samrtnoj postelji.
Kad shvate da im se život primiče kraju i kad ga jasno sagledaju, lako je vidjeti koliko je snova ostalo neispunjeno zbog straha ili pritiska okoline.
“Većina ljudi nije ispunila ni polovinu svojih snova, a umiru znajući da je to zbog odluka koje su sami donosili ili ih nisu donosili.
Zdravlje donosi slobodu koje je malo ko svjestan, sve dok ga ne izgube.”
Da barem nisam radio toliko mnogo
“Ovo mi je rekao svaki muški pacijent kog sam njegovala.
Nisu vidjeli odrastanje svoje djece i toliko su vremena bili odvojeni od supruge, a na samrti žale zbog tih odluka. I žene znaju da žale zbog istog razloga, ali većinom su to rekli stariji muškarci.
Naime, mnoge moje pacijentkinje bile su domaćice.
A svi muškarci koje sam negovala kaju se da su toliko vremena trošili zarađujući novac”, napisala je.
Da sam barem imao hrabrosti da izrazim osjećanja
“Mnogi ljudi potiskuju osjećanja kako bi održali mir s drugima. To rezultuje životom koji se može opisati frazom ‘srednja žalost’.
Nikad ne postanu ono što bi zaista mogli da postanu.
Mnogi se i razbole zbog ogorčenosti i povređenosti koju nisu nikad izrazili ili razriješili.”
Da sam barem ostao u kontaktu s prijateljima
Mnoge osobe koje umiru ne shvataju pravu vrijednost starih prijateljstava sve do tog trenutka, a onda često nije moguće pronaći ih i stupiti u kontakt s njima. Da sam barem dopustio da budem srećniji
“Ovo je začuđujuće uobičajen razlog za žaljenje.
Mnogi shvate tek na kraju života da je sreća njihov izbor.
Nekako se naviknu na navike i ponašanje koje smatraju svojim životom. Zbog straha od promjene glume i drugima i sebi da su zadovoljni.
Međutim duboko u sebi žude za tim da se dobro nasmiju i opet imaju malo ludosti u svom životu”, zaključila je autorka.
(Radiosarajevo.ba)