U zaključcima Glavnog komiteta za nacionalnu bezbjednost američkog predsjednika Bila Klintona iz novembra 1994. godine, kojem su prisustvovali najviši Klintonovi saradnici, donesena je odluka da se uđe u dijalog sa Srbima iz BiH, a iz dokumenta je posredno vidljivo da su se Amerikanci na ovaj korak odlučili nevoljno i pod pritiskom Evropljana.
“Istovremeno dok budemo odmrzavali naše kontakte sa bosanskim Srbima, mapa Kontakt grupe ostaje početna tačka za pregovore o teritoriji.
Kontakt grupa bi neformalno mogla razmotriti i razmjenu teritorija na bazi obostrane saglasnosti strana”, istaknuto je u dokumentu.
Dalje se ističe, ne samo saglasnost SAD da se uđe u moguću razmjenu teritorija, već čak i da “Kontakt grupa na stolu ostavlja opciju povezivanja Federacije BiH i entiteta bosanskih Srba sa susjednim državama na bazi ravnopravnog tretmana”.
I tako, dok su SAD 1993. razmatrale vazdušne udare i kopnenu operaciju protiv RS, pa i napade na Srbiju, već naredne godine pristali su na velike ustupke Srbima, na čemu je i bio baziran plan Kontakt grupe 51:49 odsto.
U dijelu dokumenta u kojem se govori o dugoročnim mjerama u slučaju da RS ne prihvati ponuđeni plan, ističe se da vazdušni udari i podrška bošnjačkim snagama ostaju na stolu u periodu do dvije godine “nakon čega bi Bosanci (Bošnjaci) bili prepušteni sami sebi”.
Kako se čini, SAD su se odlučile da izađu u susret Srbima zbog rasta unutrašnjeg pritiska u SAD. Naime, nešto prije pomenutog sastanka pod pritiskom dijela američkih kongresmena usvojen je amandman koji je predviđao unilateralno dizanje sankcija na oružje Bošnjacima.
Klintonova administracija je shvatila da bi jednostrano dizanje sankcija proširilo rat i ugrozilo savezništvo sa Evropom, koja je imala UN trupe na terenu. “Komitet je primio k znanju zabrinutost saveznika da je ‘Nunn-Mitchel’ (amandman na budžet) korak ka jednostranom dizanju sankcija, što bi imalo ozbiljne posljedice na savezništvo”, istaknuto je u dokumentu.
Iz pomenutog dokumenta može se zaključiti da se Amerikancima žurilo da Srbi prihvate kakav-takav plan kako ne bi bili dovedeni u situaciju da moraju jednostrano ukinuti embargo i praktično ugroziti odnose sa Evropom.
Međutim, Amerika nikad nije imala namjeru istinski da podrži Bošnjake. Možda najvažniji dokument ikada objavljen u vezi sa BiH je iz kolekcije deklasifikovane 2014, a odnosi se na transkript sastanka od 5. februara 1993, koji je toliko važan da bi zaslužio da bude objavljen u cijelosti.
Na tom sastanku razmatrana je vojna intervencija protiv RS i direktna podrška Bošnjacima, u sklopu implementacije Vens – Ovenovog plana. Tada, kako stoji u transkriptima, u sobu ulazi Al Gor, američki potpredsjednik. “Ja se ne slažem (sa upotrebom sile). Svijet jeste dozvolio užasnu stvar u BiH, ali uvijek sam bio oprezan kad je u pitanju korištenje vojne sile, kao što sam siguran da će biti i Bil Klinton”, rekao je Gor.
On je dalje istakao da postoji tenzija između riječi “saglasnost” na sporazum i riječi “forsiranje” sporazuma te da u toj “kreativnoj tenziji” SAD treba da traže svoju ulogu.
“Mi ne treba da razmatramo voljnost na upotrebu sile. Mi donosimo voljnost vodeće svjetske supersile da pomogne u postizanju istinskog sporazuma. Imamo veliku priliku da budemo primarni zagovornik koalicije kojom bi dominirali muslimani. Tako bismo se na kreativni način identifikovali sa muslimanskim svijetom”, rekao je Gor.
U nastavku je istakao da su primjedbe Bošnjaka na Vens – Ovenov plan legitimne, ali da i Vens i Oven misle da se Bošnjaci protive samo jer misle da će ih Amerika direktno podržati.
Državni sekretar Voren Kristofer ukazao je da bi čak i najbolji sporazum zahtijevao neku vrstu upotrebe sile, na šta je Gor kratko odgovorio da “američki narod ne želi da šaljemo naše momke tamo”.
Odluka američke vlade da se neće vojno angažovati za Bošnjake brutalno iskreno osvjedočena je u dokumentu iz CIA kolekcije iz 2014. od 1. marta 1993:
“Pritisnuti Izetbegovića da ostane na pregovorima u Njujorku, ubijediti bosansku vladu da konjica neće doći i objasniti im da će SAD raditi sa bosanskom vladom da dobiju bolji sporazum, ali koji neće biti njihov muslimanski sporazum”, navedeno je u dokumentu.