O nekim starim roditeljima djeca zbog ranije narušenih porodičnih odnosa neće da brinu, a iz Centra za socijalni rad Banjaluka pojašnjavaju da, iako zanemareni, roditelji mogu podnijeti tužbu za izdržavanje, rijetko se odlučuju na taj korak jer ne žele da idu protiv svojih najmilijih.
Kako navodi Rade Rakulj, predsjednik Udruženja penzionera RS, ima roditelja koji su napušteni zbog nemara, međusobne nepodnošljivosti i nerazumijevanja u porodici.
“Ti ljudi pate jer su odbačeni. Znam jednog penzionera koji je izbačen iz kuće zbog neslaganja sa snahom”, priča Rakulj, dodajući da on smatra da u RS ovakvo ponašanje nije dobro zakonski regulisano.
Iz Centra za socijalni rad Prijedor potvrđuju da im se obraćaju starije osobe koja imaju djecu, ali koja ne brinu o njima na adekvatan način zbog teške materijalne situacije, lošeg zdravstvenog stanja i roditelja i djece, te trajno poremećenih porodičnih odnosa.
Prema riječima radnika Centra za socijalni rad Banjaluka, u radu s porodicama primjećuju da najčešće djeca zbog neimaštine ne brinu o starim roditeljima.
“U zadnje vrijeme imamo dosta starijih lica oboljelih od karcinoma kojima je potrebna palijativna njega. Moraju biti na infuziji i imati njegu 24 sata jer im bolničko liječenje ne pomaže, a porodica nije u mogućnosti da brine cijeli dan o njima. Onda se mi uključujemo da im pomognemo”, priča Dajana Jaglica-Đukić iz Centra za socijalni rad Banjaluka.
Kaže da rijetko dolazi do grubog zanemarivanja starijih roditelja osim u slučaju kada je i dijete bolesno, obično psihički, i nije u stanju da brine jer i njemu treba pomoć.
Neka djeca i pristanu da brinu o roditeljima koji su ih zanemarivali i natjerali ih u život na ulici, zbog kojeg su prosjačili i odali se alkoholizmu.
Ima i situacija kada djeca prosto izbjegavaju tu obavezu zbog nesređenih porodičnih odnosa.
Prvi korak u ovim situacijama Centra za socijalni rad je procjena šta je najbolje za staro lice – ostanak u domaćinstvu uz pružanje usluga CZR u vidu njege, pomoći u kući ili materijalnih davanja, ili smještaj u dom.
“Dosta je korisnika iz ruralnih sredina gdje nema stanovnika. Ko će doći nepokretnoj baki u oronuloj kući, naložiti joj vatru i skuvati ručak? A djeca su joj daleko i nemaju novca da dođu svaki dan”, priča Jaglica-Đukićeva, dodajući da bi djeca više i brinula kada ne bi bila na ivici siromaštva.
Ostarjeli roditelji su svjesni da nije u pitanju odbacivanje, nego da okolnosti dovode do toga da djeca ne mogu o njima brinuti.
“I moj sin je bolestan, na postelji, a snaha ne može da brine u isto vrijeme o njemu i meni. Dobijem nešto malo penzije pa dam komšinici da mi pomogne i svaki drugi dan skuva čorbu. Starost je teška, ali dok ne dođe kraj moramo se nekako boriti”, rekla je baka Koviljka I. (85).
Nezavisne novine