Zbog neizmjerno dugih lista čekanja na preglede i operacije, jedna od deset osoba u Italiji odustaje od liječenja u javnom zdravstvu. Ali u privatnim domovima zdravlja cijene su i do deset puta veće.
Zdravstveni sistem Italije ne cvjeta! Naime, “Aktivno građanstvo” je u svom najnovijem izvještaju iznijelo podatke o zdravstvu o kojima narod govori svakodnevno: liste čekanja na preglede su duže i od godinu dana bez obzira na hitnost slučaja, pa bolesni moraju da idu u skupe privatne klinike, prenosi RTS.
Zbog toga jedna od deset osoba mora da se odrekne liječenja. Na mamografiju se čeka i do dvije godine, godinu dana na ultrazvuk, skener ili ortopedsku hiruršku intervenciju.
Što se onkoloških pregleda tiče, zdravstvo kasni u skoro svim dijelovima Italije. Problem se pojavio i prije pandemije.
Koliko je kriva pandemija
Udruženje “Aktivno građanstvo” svake godine u izvještaju objavljuje podatke o stanju u italijanskom zdravstvu. Izveštajem su obuhvaćene i usluge “PiT Salute” (Projekat integrisane zaštite zdravlja), ali i osatale žalbe oboljelih koje nerijetko završavaju na sudu.
Prošle godine sudu se obratilo skoro 14.000 građana. U izvještaj se navodi da je proteklih godina zdravstvo bilo paralisano zbog epidemije kovida-19, pa pacijenti oboljeli od drugih bolesti gurnuti u drugi plan tj. njihovo liječenje je odloženo.
Nekoliko miliona pregleda, operacija i ostalih zdravstvenih usluga ostalo je u sjenci pandemije.
Beskonačne liste čekanja
Od svih žalbi, 72 odsto tiče se izuzetno dugačkih lista čekanja na specijalističke preglede, 53,1 odsto na hirurške intervencije i dijagnostičke preglede, 51 odsto se tiče kontrolnih pregleda, a 46,9 odsto prvih specijalističkih pregleda.
Nakon toga, na listi čekanja su rehabilitacija (32,7 odsto), ležanje na odeljenju (30,6 odsto), liječenje u kućnim uslovima (26,5 odsto) kao i kućna rehabilitacija (24,4 odsto).
“Codacons” (Centar za koordinaciju udruženja za zaštitu ambijenta i prava korisnika) u svom izvještaju kaže da se to ponekad i višegodišnje čekanje može riješiti odlaskom u privatne domove zdravlja, ali to iziskuje velika novčana ulaganja.
Iako zakon predviđa da se pacijentima mora garantovati maksimalno 30 dana za specijalističke preglede i 60 dana za dijagnostičke, kao i da pacijent može da traži pregled kod privatnika po cijeni participacije, to je u praksi teško izvodljivo. Ne bi trebalo da postoje ni liste čekanja za teže bolesti, ali to nije tako.
Iz “Codacons”-a upozoravaju da je to stara boljka italijanskog zdravstva i da je epidemija samo iznijela na površinu već postojeće probleme: malo zaposlenih, nedovoljno ulaganje u zdravstvo. A pošto su tokom epidemije “zamrznuti” svi “neesencijalni” pregledi, liste čekanja su danas preduge.
Iako je udruženje potrošača izdalo i brošuru u kojoj je građanima do detalja objašnjeno šta mogu da očekuju i urade da se poboljša zdravstvo u Italiji, italijanska birokratija, koja je to smislila, nastavlja da za sve krivi situaciju sa koronom.
Kako funkcioniše zdravstvo u Italiji
U Italiji postoji Servizio sanitario nazionale (SSN) – javno zdravstvo sa svojim regionalnim centrima. Vlada je ta koja upravlja budžetom za zdravstvo na nivou zemlje i garantuje zdravstvenu zaštitu kako Italijanima tako i strancima koji legalno žive u toj zemlji.
SSN u Italiji garantuje zdravstvenu zaštitu koja je u najvećem broju slučajeva besplatna, kao i besplatno liječenje osobama koje boluju od hroničnih bolesti. S druge strane, građani plaćaju participaciju za specijalističke i dijagnostičke preglede, laboratorijske analize, ali ne plaćaju za hitne intervencije i banjsko liječenje.
Za pacijente koji se liječe od hroničnih bolesti, rijetkih oboljenja, dijabetesa, kardiopatija, invaliditeta, rano otkrivenih tumora, za trudnice, za testiranje na HIV nije potrebna participacija.
Participacija se ne plaća ni kod ljekara opšte prakse, prilikom dijagnostičkih pregleda, skrininga odnosno ranog otkrivanja bolesti i njihove prevencije ili u slučaju zaštite stanovništva kao što je bio slučaj za vrijeme pandemije.
Zatim za liječenje u bolnicama ili centrima za rehabilitaciju, u slučaju posebnog načina ishrane teških pacijenata kao i dijabetičara, te osoba koje nisu tolerantne na gluten, za kolica, proteze i sva druga pomagala za lica sa invaliditetom.
Godišnje se u Italiji obavi više od 55 miliona pregleda, od čega više od pola u privatnim domovima zdravlja.
Iako je, prema istraživanju Svjetske zdravstvene organizacije, italijanski zdravstveni sistem jedan od najboljih na svijetu, ipak nije u stanju da se izbori s predugim listama čekanja.
Zato Italijani odlaze u privatne domove zdravalja kao i na klinikama koje imaju sporazum sa javnim zdravstvom.
Italija je zbog ekonomske krize, između 2008. i 2013. godine smanjila ulaganja u zdravstvo.
U Italiji, prema podacima organizacije OCSE-a, godišnji trošak za liječenje po glavi stanovnika iznosi 2.473 evra, što je znatno manje nego u Francuskoj (3.644 evra) i Njemačkoj (4.504 evra) i po tim podacima Italija je ispod srednje vrijednosti (2.473 naspram 2.572 evra).
Između javnog i privatnog liječenja, zdravstveni trošak je oko 8,7 odsto bruto društvenog proizvoda.
Za magnetnu rezonancu u Italiji možete potrošiti od 30 do 50 evra u zavisnosti o kom dijelu tijela se radi, a što se cijena u privatnom sektoru tiče, one mogu da pređu i 1.500 evra.
Ultrazvuk abdomena se kreće od 35 do 250 evra.
Istraživanja pokazuju da su najbolji zdravstveni sistemi na sjeveru zemlje, gdje su i cijene najviše, dok su najgori na jugu, gdje su opet cijene dosta niže. Sajt pod nazivom Privatno zdravstvo pokazuje sve cijene u privatnom sektoru i razlike između regiona u Italiji.
Zdravstvo u ostatku svijeta
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), zdravstveni sistemi u Italiji, Španiji i Francuskoj su bolji nego u drugim evropskim zemljama.
Što se Skandinavije tiče, na prvom mjestu je Norveška. U zemljama Latinske Amerike prednjače Kolumbija, Čile, Kostakika i Kuba, a u azijskim Singapur i Japan. U Africi i zemljama Bliskog istoka izdvajaju se Oman, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Maroko.
Koliko košta zdravstvo u Evropi i ostatku svijeta
Na prvom mjestu po cijenama je Švajcarska sa 8.000 dolara po glavi stanovnika. Slijede Nemačka i Norvešla sa 6.600 dolara.
OCSE je objavio i listu zemalja gdje je zdravstvo najskuplje. Na prvom mjestu se nalazi Amerika, za njom slijede Švajcarska, Njemačka, Norveška, na petom mjestu je Austrija pa Švedska, Holandija, Danska, Luksemburg, Belgija, Kanada, Francuska, Irska, Australija, Japan, Island, Velika Britanija i Finska.
Koliko košta liječenje u Sjedinjenim Američkim Državama
Sjedinjene Američke Države nemaju javni zdravstveni sistem koji pokriva troškove građana za liječenje, kao što imaju Italija ili Kanada. Oni takođe nikada nisu predvideli maksimalni limit za plaćanje novih tretmana poput magnetne rezonance, transplantacije organa ili novih lijekova.
U Americi svaki pacijent plaća svoje liječenje ili kupuje osiguravajuće polise koje će pokriti eventualne troškove liječenja.
Ta osiguranja različito koštaju i američki državljani mogu da biraju između maksimalne pokrivenosti i koje će operacije u to biti uključene. Osiguravajuća društva izdaju polise na osnovu klase rizika tj. da li je neko u porodici već imao određenu bolest, pa polisa može biti skuplja ili uopšte neće biti izdate.
Po podacima OCSE-a iz 2019. godine, američka taksa iznosi 11.072 dolara po glavi stanovnika. Za vrijeme predsjednika Baraka Obame, vlada je usvojila nekoliko različitih programa koji su predviđali pomoć osobama sa niskim primanjima kao i obavezu za osiguranja da ne mogu da negiraju pokrivanje zdravstvenih troškova teškim bolesnicima.
I mada su troškovi različiti i variraju jedan od primjera koji je iznio OCSE je i sljedeći: ugradnja srčanog stenta košta oko 270.000 dolara, operacija slijepog crijeva 22.000 dolara, dnevni boravak u bolnici košta 1.500 dolara, rendgenski snimak i stavljanje gipsa 10.000 dolara, angio plastika oko 32.000 dolara, odlazak u hitnu pomoć 1.400 dolara, prevoz ambulantnim kolima 2.300 dolara plus 50 dolara za svaki pređeni kilometar.
Foto: juliacasado1/Pixabay