Petnaesti broj “Srpskog pregleda”, časopisa za filologiju, filozofiju, nauku i umjetnost, u izdanju Centra za srpske studije iz Banjaluke, ovih dana izašao je iz štampe i donio pregršt kvalitetnih tekstova iz nabrojanih oblasti.
Časopis trenutno uređuju Duško Pevulja, glavni i odgovorni urednik, Ranko Popović i Zdravko Miovčić, članovi redakcije, a petnaesti broj odmah na početku donosi tekstove Đorđa Sladoja i Ranka Popovića o stogodišnjici smrti Alekse Šantića.
“Iako trgovački sin, Šantić nije trgovao ni pjesmom ni imenom ni uvjerenjima ni vjerom ni očevinom. Otuda je, kaže Crnjanski, ličio na oronulog bega koji nije prodao očevu kuću. I nakon sto godina od pjesnikove smrti njegova poezija je i u promijenjenoj akustici ostala živa i prijemčiva savremenom čitaocu i slušaocu zahvaljujući prije svega ljepoti izraza i zvučnog sklada, neposrednosti i sugestivnosti te dubokoj i čistoj emociji, da ne govorimo o aktuelizaciji nekih Šantićevih tema kao što su seobe, odnosno migracije ili drama povratka iz ateizma i ponovno osvajanje religioznosti – lične i kolektivne”, zapisao je, između ostalog, Sladoje.
S druge strane, akademik Ranko Popović svoj tekst započinje zanimljivim podatkom da je u godini obilježavanja stogodišnjice smrti Alekse Šantića u 78. godini u Beogradu preminuo glumac Gojko Šantić, posljednji izdanak umjetničke, pretežno književne loze mostarskih Šantića, čiji je začetnik bio upravo veliki pjesnik.
Na petnaestak stranica Popović potom piše o Šantićevoj porodici, njegovim precima, savremenicima i saborcima iz mostarskog književnog kruga, ali i pjesničkim i inim nastavljačima, koji i danas čuvaju kult čuvenog pjesnika.
U svojim redovnim rubrikama “poezija” i “proza”, novi “Srpski pregled” donosi poeziju Zdravka Miovčića i prozu Branka Ćopića.
Posebno je zanimljiva Ćopićeva pripovjetka “Bunar bez vode” i komentar o njenoj aktuelnosti Duška Pevulje.
“Čudesna, antologijski vrijedna pripovijetka Branka Ćopića pod naslovom ‘Bunar bez vode’, iako objavljena prije više decenija, neprestano je aktuelna zato što piščevim omiljenim postupkom, iz naivne i blagohumorne perspektive (bez naznaka zajedljivosti bilo koje vrste) pokazuje suštinsku prirodu naših političkih naravi, zapravo onoga što mi, u nedostatku volje da se samozagledamo i preispitamo, i danas zovemo politikom. Politička nedosljednost i prevrtljivost, očišćene od bilo kakvog morala i načela, neposredno poslije Prvog svjetskog rata, što je vremenski okvir koji zahvata Ćopićeva priča, periodično se ponavlja. Mijenjaju se kulise i akteri, a sve ostaje isto – od izbora do izbora”, primjećuje Pevulja.
On dodaje da je “Bunar bez vode”, naše Potemkinovo selo, moćna metafora srpske stvarnosti koja direktno zasijeca u naše mentalitetske sklonosti, raskriva “trulež naravi”, kako je moralni pad u međuratnom periodu označio Slobodan Jovanović.
“Svikli na svakovrsne besprizornosti, bunari bez vode nas ne čude, čak ih dobrovoljno prihvatamo svake dvije godine, prislužujući dominantnim modelima naše društvene zbilje. Tako su naši putevi neasfaltirani, sela bezvodna, a skupi projekti vodosnabdijevanja klasični bunari bez vode, baš oni kakve je Ćopić na svoj neponovljiv način opisao. Još ostajemo zadivljeni kad dobijemo ono što civilizovan svijet ima više od jednog vijeka. Zato su svi naši veliki pisci, kada su kritički nepotkupljivi, i na našu i na njihovu nesreću, trajno aktuelni”, jasan je Pevulja.
I mimo te aktuelnosti, zaključiće, Ćopićeva priča “Bunar bez vode” je po svojim umjetničkim svojstvima remek-djelo pripovjedačke umjetnosti velikog maga riječi.
U petnaestom “Srpskom pregledu” čitaoci mogu pronaći i tekstove: Mila Lompara, Ljiljane Lazarević, Radivoja Kerovića, Zorana Arsovića, Gorana Gojkovića, Staniše Vojinovića i Milene Anđić. Ono što ovom prilikom u kratkom pregledu još izdvajamo jeste tekst Radoslava Erakovića o Kosti Ruvarcu, kao i sam tekst Koste Ruvarca (1837 – 1864) o značaju dubrovačke književosti.
“Na obalama Jadranskoga mora, u zemlji, gde limuni i narandže rastu, iznikao je pre svoji’ četir’ stotina godina jedan divan cvet, a taj cvet beše porod srpskoga du'a: to beše dubrovačka književnost”, riječi su kojima Ruvarac započinje svoj tekst u 19. vijeku. On podsjeća na okolnosti u kojima je dubrovačka književnost nastala: da je Dubrovnik 15. vijeka trgovački bio u punoj snazi, da nikada više nije imao stanovnika, da je naša vlastela sa svih strana dolazila u ovaj grad, dok je u isto vrijeme Carigrad “dopao turski’ ruku”, pa su grčki spisatelji sa neprocjenjivim blagom stare klasične književnosti dolazili u Italiju.
Nakon analize uspona književnosti na narodnom jeziku, Ruvarac svoje savremenike podsjeća i na zemljotres u Dubrovniku iz 1667. godine, uz napomenu da se od tada umjesto “narodnoga života” ovdje sve više “uvlačila talijanština”.
“Naposletku da vidimo kakav je upliv imala stara dubrovačka književnost na naš narod van Dalmacije. Odgovor glasi: nikakav. Dubrovačka je književnost naročito za Srbe pravoslavne vere bila samo blago u zemlji zakopano i to naročito sa vrlo nezgodni’ okolnosti, u kojima se naš narod tada nalazio, a biće nešto i sa latinice. Ta, evo, i dan-danas znade se za nju kod nas ponajviše samo po imenu: a da nije braće ‘Rvata, koji se svojski latiše izdavanja vrsni’ dela dubrovački pesnika, ne bi ni toliko znali o njoj koliko sad znamo”, dio je ovog značajnog Ruvarčevog zapisa.
Ruvarac na kraju tvrdi da ni Vukova borba za čistotu srpskoga jezika ne bi toliko trajala da književnost Dubrovnika nije dugo ostala enigma van Dalmacije.
“Koračali bi življe za du'om vremena i u kulturnom obziru mnogo bi bolje stajali, nego što danas stojimo”, Ruvarčeva je rečenica iz 19. vijeka kojom zaključuje svoj tekst, a koju, nažalost, umnogome, poput Ćopićevih, možemo upotrijebiti i u 21.
Izvor: Nezavisne/ Milan Rakulj