NJih su na današnji dan 1992. godine ubili pripadnici muslimanskih oružanih snaga iz Srebrenice.
Osim preživjelih članova porodica ubijenih i nekoliko mještana Zagona, cvijeće kod spomen krsta položila je i delegacija Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila iz Bratunca.
Porodice su i danas podsjetile na taj stravični dan i zločin u Zagonima, za koji niko nije odgovarao i koji se ne smije i neće zaboraviti, iako kažu da je više uzalud pričati o tome jer pravosuđe BiH ne obraća pažnju i ne procesuira počinioce zločina nad Srbima.
“Još jednom ističemo da smo ogorčeni neradom i licemjerstvom Tužilaštva i Suda BiH koji za ovaj, ali ni za brojne druge zločine počinjene nad Srbima u Podrinju nikoga nisu procesuirali i time šalju jasnu poruku da je BiH sigurna zemlja za zločince bošnjačke nacionalnosti”, izjavila je Radojka Filipović, predsjednik Organizacije nestalih i poginulih boraca i civila.
Ona je dodala da se predmet u vezi sa stradanjem Srba u Zagonima već osam godina nalazi u Tužilaštvu BiH i istakla da tužioci svjesno opstruišu ovaj kao i još pet predmeta koji se odnose na zločine nad Srbima na području Bratunca.
Filipovićeva tvrdi da tužioci, pravdajući se da ratni zločini ne zastarijevaju, svjesno uklanjaju te predmete, s ciljem da prođe vrijeme, svjedoci pomru, materijalni dokazi nestanu, a da počinioci ovih monstruoznih zločina žive i umru kao slobodni građani.
“O stravičnim zločinima Armije BiH svjedoči i zločin počinjen nad civilima koji su radili na njivama u Zagonima. To potvrđuju činjenice da su na današnji dan ubijeni i petogodišnji Vladimir Gajić i Mara Božić koja je imala 90 godina. Zločin nad Srbima u Zagonima, kao i svi ostali počinjeni u srpskim selima ovog kraja, potvrđuju jasnu namjeru /takozvane/ Armije BiH da počini genocid nad srpskim narodom, jer su ubijali sve što je srpsko ne ostavljajući žive ni djecu i starce”, rekla je Filipovićeva.
Radomir Gvozdenović preživio je upad muslimanske vojske u Zagone, ali su mu toga dana živi uhvaćeni sestra Rada i sestrić Aleksandar Milošević, koji je imao samo 44 mjeseca.
“Bilo je mirno. Narod je bio na njivama i kupili smo sijeno kada je zapucalo i začula se urnebesna galama i povici `alahu egber`, `kolji žive` oko 15.00
časova. Upali su u selo i sve su ubijali i uništavali, a ubijenima su tvrdim predmetima razbijali glave”, priča Radomir.
Kaže da su kosom masakrirali nepokretnu staricu Milevu Dimitrić. I još neke mještane.
“Ja nakon pola časa nisam mogao prepoznati rođenu sestru Radu. Bila je iskasapljena”, prisjeća se sa gorčinom Radomir i dodaje da su se zločinci iživljavali nad ženama kojima su odsijecali dojke i ubijali ih sa desetinama uboda oštrim predmetima.
NJegov brat Tatomir bio je srednjoškolac i kaže da je njihova ubijena i masakrirana sestra Rada bila u majici, kratkim pantalonama i papučama. Tek je završila srednju školu kao đak generacije i nikome nije predstavljala prijetnju, a ubijena je u dvorištu iznad kuće.
Tatomir kaže da su muslimani iz susjednog muslimanskog sela Budak navodili artiljeriju i dozivajući govorili da se gađa tamo gdje bježe mještani sa njiva.
“Godinama ponavljamo da niko nije odgovarao za zločin počinjen nad mještanima civilima iz srpskog sela Zagoni i pravde nema. Mi nikoga nismo ugrožavali i napadali. Napali su nas i sve opljačkali, popalili i pobili samo zato što smo Srbi. Niko nije odgovarao i to je žalosno, ali pravda Božija stigne svakoga pa će stići i počinioce ovih zločina”, kaže Tatomir.
Među ubijenima bilo je pet žena, a Mihajlo Mihajlović se još vodi kao nestala osoba.
Napadi na Zagone nastavljeni su sve do Petrovdana 1992. godine, kada su muslimanske snage težište svog napada prebacile na srpska sela istočno od Srebrenice, gdje su tada počinile zločine nad srpskim stanovništvom u Zalazju, Sasama, Biljači i još nekim zaseocima koje su potpuno uništile.
U Gornjim Zagonima, gdje se ovaj zločin dogodio, obnovljeno je devet kuća nakon rata u koje se vratilo i živi samo devet udovica. /srna