Morača je nakon saslušanja pušten na slobodu ali mu je pri tome oduzet mobilni telefon.
Na informativni razgovor privedeni su i glavni urednik Siniša Trkulja i direktor razvoja i izvršni urednik za onlajn Boris Lakić, koji su takođe osumnjičeni u ovom predmetu.
Šta se dogodilo?
Nikola Morača, novinar redakcije Srpskainfo saslušan je u petak u PU Banja Luka u svojstvu osumnjičenog za krivično djelo povreda tajnosti postupka. Morača je saslušan zbog teksta koji je objavio u vezi sa slučajem silovanja, koje je nedavno prijavljeno u Banjaluci.
Uz saglasnost tužioca Morači je tom prilikom oduzet mobilni telefon koji je deponovan u Osnovnom sudu u Banjaluci.
Kako je naknadno saopšteno iz PU Banjaluka za sada nepoznato službeno lice kao trojica novinara i urednika počinila su krivično djelo povreda tajnosti postupka.
– Za sada nepoznato službeno lice se sumnjiči da je učinilo dostupnim podatke iz istrage koja je u toku, a koji se nisu smjeli dati u ovoj fazi postupka, dok se N.M. sumnjiči da je napisao tekst sa podacima iz istrage koja je u toku, a koji se nisu smjeli objaviti, a koji su S.T. i B.L. svojim odobrenjem učinila dostupnim javnosti u dnevnim novinama i digitalnom izdanju. Sve tri osobe – N.M., S.T. i B.L. su po nalogu postupajućeg tužioca OJT Banjaluka od strane policijskih službenika pozvana u svojstvu osumnjičenih da daju izjavu u Policijskoj upravi Banjaluka i sve tri osobe su se odazvale pozivu – saopšteno je PU Banjaluka
Iz policije su negirali da je vršen pritisak da „oda“ svoj izvor.
– Tako nešto može potvrditi i sam advokat ove osobe – pisalo je u saopštenju PU Banjaluka.
Nakon spontanog okupljanja novinara u centru Banjaluke te protestne šetnje do banjalučke stanice policije, MUP Republike Srpske saopštio je da pojedini mediji vrše pritisak na rad pravosudnih organa (?!), jer “izvrtanjem činjenice da brane prava novinara, svjesno ignorišu da se istraga vodi prema nalogu Okružnog javnog tužilaštva protiv nepoznatog službenog lica i tri predstavnika jednog medija zbog povrede tajnosti postupka”
– Isto tako, svjesno se pravi medijska manipulacija sa pričom o novinaru i pravu zaštite novinarskog izvora, iako je ovdje jedini tačan fakat da se konkretno, N.M. sumnjiči da je napisao tekst sa podacima iz istrage koja je u toku, te tako počinio krivično djelo povreda tajnosti postupka – navedeno je u saopštenju MUP Republike Srpske.
Novinari širom BiH ali i regiona zabrinuti su zbog ponašanja policije prema novinari Morači i njegovim kolegama.
Tvrde kako je zastrašujuće što policija u ovom konkretnom slučaju postupa na način na koji postupa, te da nema nikakvog konkretnog povoda za to. Istovremeno ističu da se do saznanja o “curenju informacija” ne treba dolaziti preko leđa novinara, koji objavljuje tekst te da novinar ne smije izdati izvor svojih informacija.
– Medijska zajednica smatra da je policija iskoristila institucionalnu nadmoć da prisili kolegu da navodno dobrovoljno preda telefon. Prisiljavanje novinara da otkrije izvor je neprimjereno demokratskim društvima, tužioci i policija znaju da novinar mora otkriti izvor samo kada je u pitanju ubistvo. Nakon najave seta zakona kojima će se kriminalizovati kleveta i ograničiti sloboda riječi u Srpskoj, stvara se ambijent u kojem novinari neće moći raditi i izvještavati javnost -upozorio je u subotu u Banjaluci Siniša Vukelić, predsjednik Kluba novinara Banjaluka.
Igor Popović viši asistent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Banjaluci u svojoj kolumni za Nezavisne novine kaže kako navedeno postupanje policije implicira da je status osumnjičenog novinar dobio kao kaznu zato što nije htio da oda ime izvora.
– U tom smislu je krivični postupak za povredu tajnosti podataka i te kako povezan sa pravom novinara da ne oda izvor. Namjera policije i tužilaštva i nije da gone Moraču, već da gone lice koje je novinaru dalo informacije. Tako Moračino gonjenje postaje sporedno i slučajno. Vođenje takvog krivičnog postupka samo zato što se novinar koristi svojim pravom predstavlja zloupotrebu prava. Treba biti pravičan i navesti da policija negira da je uopšte tražila da Morača otkrije identitet izvora, te da je odmah saslušan u vezi sa povredom tajnosti podataka. Navode i to da advokat novinara može potvrditi njihove navode. Na ovaj način se braniocu stavlja vruć krompir u ruke, da kaže ko laže – klijent ili policija – navodi Popović u kolumni.
Međutim, advokat Svetozar Bajić, koji zastupa „EuroBlic“ i koji je bio prisutan na saslušanju novinara Nikole Morače u policiji, potvrdio je da su od njegovog klijenta zahtijevali da otkrije izvor informacija.
– Među prvim pitanjima nakon opšteg razgovora o tekstu koji je objavljen, bilo je „Možete li nam otkriti izvor“, što on nije htio uraditi” – potvrdio je za Srpskainfo advokat Svetozar Bajić.
Morača i kolege se terete po članu 337. stav 1. KZRS koji glasi „Ko neovlašteno otkrije ono što je saznao u sudskom, prekršajnom, upravnom ili drugom zakonom propisanom postupku, a što se po zakonu ne može objaviti ili je odlukom suda ili nadležnog organa proglašeno kao tajna, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine“.
– Kao što vidimo, ovo krivično djelo čini onaj ko otkriva informacije koje je saznao u sudskom, prekršajnom, upravnom ili drugom zakonom propisanom postupku. Kao što nam je svima poznato, tekst zbog kojega je novinar Morača priveden, ticao se mjera koje su osumnjičenom počiniocu krivičnog djela silovanja određene i navodno činjenično stanje. Da napomenem, nigdje nije otkriven identitet žrtve ili osumnjičenog, čak su u zvaničnom saopštenju postupajućeg suda navedeni inicijali žrtve, što je novinar Morača izostavio u svom tekstu -napisao je pravnik Aleksandar Jokić u svojoj autorskoj kolumni.
A šta kaže Evropski sud za ljudska prava o zaštiti izvora? Svakako najpoznatiji slučaj koji ovu oblast tretira jeste slučaj “Gudvin protiv Ujedinjenog Kraljevstva” (“Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva”)…
Slučaj Gudvin
Wiliam Gudvin je devedesetih godina bio zaposlen kao pripravnik u časopisu „The Engineer”. On je od nekog lica dobio informacije o djelatnostima raznih kompanija. Izvor je informaciju dao telefonom i želio je ostati anoniman. Informacije nisu bile tražene i nisu date u zamjenu za bilo kakvu uplatu. Dostavljeno je na nepripisivoj osnovi. Činilo se da sama informacija dolazi iz povjerljivog korporativnog plana, čija je jedna kopija nestala.
Telefonskim putem tako je dostavljena i informacija o preduzeću Tetra koje je imalo finansijskih problema zbog očekivanog gubitka i uzelo kredit na značajan novčani iznos.
Gudvin je pozvao preduzeće da provjeri ove informacije. Kompanija je htjela tužiti osobu koja je procurila informacije. Međutim, gospodin Gudvin je odbio otkriti identitet svog izvora. Kompanija je uspješno tužila gospodina Gudvina kako bi ga natjerala da otkrije ime. Ipak, gospodin Gudvin je odbio da se povinuje nalogu suda, uz obrazloženje da bi novinar trebalo da bude u mogućnosti da zaštiti svoje izvore
Nacionalni sud je, na zahtjev preduzeća, donio privremenu mjeru zabrane objavljivanja bilo kakvih informacija koje potiču iz plana poslovanja preduzeća u cilju da se spriječi gubitak povjerenja njegovih povjerilaca, dobavljača i kupaca.
Nakon toga, Sud je naložio časopisu da saopšti bilješke telefonskog razgovora i podatke o identitetu izvora informacija, kako bi preduzeće protiv njega moglo pokrenuti sudski postupak za vraćanje dokumenata, zabranu objavljivanja i odštetu za gubitke kojima je izloženo. Sud je izrekao i novčanu kaznu od 5.000 funti zbog nepoštovanja Suda u vezi sa izvršenjem naloga.
Podnosilac predstavke (Wiliam Gudvin) se žalio na povredu čl.10 Konvencije o ljudskim pravima.
Podsjetimo član 10. tiče se slobode izražavanja u kojem se kaže da svako ima pravo na slobodu izražavanja te da “ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice”
U ovom predmetu Evropski sud je utvrdio povredu prava iz čl.10 Konvencije, zbog toga što je nacionalni sud, nakon što je prethodno izdao mjeru zabrane objavljivanja informacija, naložio podnosiocu predstavke i da saopšti bilješke telefonskog razgovora i podatke o identitetu izvora informacije, kako bi preduzeće na koje se odnosila pribavljena informacija moglo pokrenuti pravne postupke protiv izvora informacije.
Evropski sud je u ocjeni merituma predmetnog slučaja primijenio trodjelni test, ustaljen u njegovoj praksi, i ocijenio da su naredba o otkrivanju izvora i izrečena novčana kazna imali pravni osnov u nacionalnom zakonodavstvu i da je legitimni cilj nametnutih sudskih mjera bila zaštita prava preduzeća.
Dajući odgovor na pitanje, da li je miješanje putem pomenutih sudskih mjera bilo „nužno u demokratskom društvu” Sud je u tač. 39 presude, uz to što je iznio stav o značaju izvora informacije za slobodu informisanja, kao što je gore navedeno, takođe naglasio:
„…Imajući u vidu značaj zaštite novinarskih izvora za slobodu štampe u demokratskom društvu i potencijalno obeshrabrujući učinak naloga za otkrivanjem izvora na ostvarivanje te slobode, takva mjera ne može biti u skladu sa čl.10 Konvencije, osim ako je opravdana važnim javnim interesom.”
Sud je imao u vidu da je u nalogu za otkrivanje izvora informacija prethodila mjera kojom je nacionalni sud zabranio objavljivanje bilo kakve informacije iz povjerljivog plana preduzeća, o kojoj su bile obaviještene sve državne novine i važnija dnevna štampa. Ona je bila djelotvorna jer je zaustavila širenje informacija preko novina, tako da povjerioci, kupci, dobavljači i konkurenti preduzeća nisu mogli, putem štampe, saznati sadržaj informacije, čime je neutralizovana opasnost od štete za preduzeće. Kako je nalog o otkrivanju izvora služio samo svrsi podupiranja navedene zabrane, njegovo dodatno nametanje nije u skladu sa čl.10 st.2 Konvencije.
Upuštajući se u ocjenu da li je cilj izdavanja naloga o otkrivanju izvora dovoljno opravdan, Evropski sud je imao u vidu razloge nacionalnog suda da preduzeće neće biti sposobno da spriječi dalje širenje informacija ako se ne otkrije njen izvor, jer neće znati protiv koga da pokrene postupak za vraćanje ukradenog dokumenta i izdejstvuje dalju zabranu objavljivanja i naknadu štete, kao i da otkrije nelojalnog zaposlenog ili saradnika, koji vjerovatno ima pristup njegovim prostorijama, kako bi prekinulo dalju saradnju sa njim.
Ovo su, po ocjeni Evropskog suda, bitni razlozi, ali sami po sebi nisu dovoljni da opravdaju navedeno miješanje u slobodu izražavanja. Naime, dajući prednost interesu demokratskog društva za zaštitom slobode novinara i sagledavajući činjenice ovog slučaja, Evropski sud je ocijenio da nije našao dovoljni razlog da se putem pravnog postupka za naknadu štete ili za otkrivanje nelojalnog službenika ili saradnika, koji bi bio pokrenut protiv izvora informacije otkloni preostala opasnost od širenja informacija na drugi način, mimo štampe. Navedeni interesi preduzeća nisu dovoljan razlog da nadjačaju vitalni javni interes za zaštitom izvora novinara i nije postojao razuman odnos između legitimnog zahtjeva da se otkrije izvor informacije i sredstava koja su u tom cilju korišćena. Zbog toga je Evropski sud utvrdio povredu čl.10 Konvencije.
Konvencija o zaštiti ljudskih prava pruža visok nivo zaštite novinarskim izvorima, što nacionalni sudovi i drugi organi vlasti moraju da imaju posebno u vidu. Nalog za otkrivanje izvora, da bi bio u saglasnosti sa čl.10 pomenute Konvencije, mora biti opravdan važnim razlozima od javnog interesa ili od vitalnog individualnog interesa.
Novinarski izvor, prema praksi Evropskog suda, smatra se jednim od temelja i uslova slobode štampe i ugrožavanje povjerljivosti izvora može da ima „obeshrabrujući” efekat na potencijalne izvore i na štampu. U vezi sa značajem novinarskih izvora i pitanjem njihove zaštite Evropski sud je istakao: „Ako takva zaštita ne postoji, izvori mogu da budu odvraćeni od toga da pružaju pomoć štampi da javnost obavještava o stvarima od javnog interesa. To bi za posljedicu moglo imati podrivanje uloge štampe kao čuvara javnog interesa, a negativno bi uticalo i na mogućnost štampe da saopštava tačne i pouzdane informacije”
Zaštita novinarskih izvora je pravo, a ne samo privilegija novinara i ona ne zavisi od zakonitosti ili nezakonitosti izvora o kome je riječ. Ova zaštita ne važi samo za situacije kada je došlo do objavljivanja informacije, već se može odnositi i na aktivnosti koje prethode objavljivanju, kao npr. kada se radi o pribavljanju tajnih informacija koje još nisu objavljene, piše Buka.
Zaštita novinarskih izvora se ne svodi samo na suzdržavanje državnih organa od izdavanja naloga za otkrivanje izvora, već i na njihovu zaštitu od otkrivanja materijala na osnovu kojih se izvori mogu identifikovati.
U vezi sa zaštitom povjerljivosti novinarskih izvora u praksi Evropskog suda pojavila su se i pitanja akcija nacionalnih organa koje su se odnosile na pretrese domova ili radnih mjesta novinara, obavezivanje novinara da svjedoči, osude novinara zbog odavanja službenih tajni, osude novinara zbog upotrijebe skrivene kamere i sl.
Britanski sudovi u sličnim slučajevima uzeli su u obzir jaku zaštitu novinarskih izvora od strane suda u Strazburu, kako bi se izbjeglo ponavljanje istog problema.
Gospodin Gudvin nikada nije otkrio identitet svog izvora. Neće ni Morača. Ne bi niko…
Srpskainfo