Nikola je godinama prodavao crteže na ulici, a evo zašto to sada ne radi i kako živi

Prošlo je pet godina od kada je tada desetogodišnji Nikola Jovanović prodavao svoje crteže na ulicama Beograda i finansijski pomagao svojoj mami, a danas kao srednjoškolac prve godine Tehničke škole “Drvo art” ima samo jednu želju – da dobije nove kopačke za fudbal broj 46.

Prije četiri godine građani su Nikolu izabrali za “heroja Beograda”, a on je danas izrastao u petnaestogodišnjeg momak koji je za čitavu glavu prerastao svoju mamu Snežanu i koji pohađa prvi razred “Drvo art” srednje škole, a svoj dječački san ostvario je treniranjem fudbala u FK Sinđelić.

– Crteže sam na ulici prodavao sedam godina i tako pomagao mami, ali prestao sam prije dvije godine, jer sam izrastao i sada bi već bilo glupo da to radim, a i mislim da ih niko ne bi kupovao. O tome sam čak pisao i na pismenom sastavu iz srpskog jezika, ali nastavnica mi je dala trojku zbog pravopisnih grešaka – kaže Nikola.

Uprkos tome što njegova mama Snežana smatra da bi on trebalo da se usmjeri na školovanje, Nikola kaže da je svoju želju ispunio time što je prije dva mjeseca počeo da trenira fudbal i da mu je san da jednog dana postane dobar fudbaler kako bi mogao sebe da izdržava i da svojoj mami pomogne.

– Fudbal sam krenuo da treniram prije dva mjeseca. Želja mi je da budem dobar fudbaler, možda dobijem i stipendiju negdje, ko zna. Takođe, jako mi trebaju nove kopačke, jer su se moje skroz rascvjetale, bos treniram – stidljivo kaže Nikola.

Iako su uz pomoć humanitarne pomoći, koju su prije pet godina dobili od brojnih građana, uspjeli da srede trošnu kuću i krov koji je prokišnjavao, kao i da smanje dug za struju, Nikola i njegova mama i dalje žive u teškim uslovima, a potraga za posao je kako njegova mama kaže “sa godinama sve teža”.

– Mjesečno primam socijalnu pomoć koja iznosi 7.800 dinara. To je fiksno što mjesečno primamo, a za mene nekada ima posla, nekada nema. Poslodavci samo obećavaju, kažu “zvaćemo vas” i nikad ne pozovu. Na kraju mjeseca dok njemu platim trening i druge stvari skoro ništa nam ne ostaje. Ne može od tih para da se živi. Najviše bih voljela kada bih mogla da skupim novac da mu na tavanu napravim sobu, jer sada dijelimo krevet, a on je već veliki i treba da ima svoju spavaću sobu – kaže Snežana koja kada ima posla radi kao higijeničarka, piše Blic.

Ona dodaje da novac zarađuje i tako što prodaje starine na pijaci, ali da je i to ipak nedovoljno za neki normalan život.

Izvor: Blic