Sve institucije su zatajile, niko nije ozbiljnim shvatio to što joj je dvije godine pretio ubistvom jer, eto, nije bilo svjedoka tih pretnji…
Ovim riječima svoju ispovijest počinju roditelji Valjevke Ane Ilić (34), majke dva maloljetna dječaka, koju je 17. maja ubio bivši emotivni partner, inače policajac Marko Marković (52), koji je potom izvršio samoubistvo.
Tačno mjesec dana nakon ubistva, Anini roditelji Zorica i Miloš Bogićević odlučili su da u ispovijesti za Blic ispričaju kroz kakav je pakao pune dvije godine prolazila njihova ćerka.
Ona i Marković su, kako kažu, par godina bili u emotivnoj vezi, zbog čega se i razvela očekujući da će i on učiniti isto. Međutim kada je shvatila da joj daje lažna obećanja, odlučila je da da ga ostavi, što je i učinila početkom 2019. godine. Njena majka Zorica tada je otišla da razgovara sa njim, kako bi apelovala da se raziđu u miru.
– Gledali smo se u oči. U oči sam mu rekla da sad, kada više nema ništa između njih i da je veza gotova, treba da je pusti da nastavi svoj život, da podiže svoje sinove i da se vrati suprugu. Cepteći od bijesa, gledajući me u oči s mržnjom i preteći prstom, odgovorio mi je: “Gospođo, pogrešno je učite, vi joj lomite vrat, ne smije da se vrati mužu jer ću je ubiti na kućnom pragu!” Bilo mi je jasno da moje dijete ima posla sa psihopatom koji ne razmišlja ni o svojoj, kamoli njenoj djeci – priča Zorica.
Od tog trenutka počeo je dvogodišnji progon tokom kojeg je, kako navodi majka ubijene Valjevke, “Marković bukvalno 24 sata znao gdje se Ana kreće i šta radi”. Upravo zbog praćenja na svakom koraku, dok je odlazila i vraćala se sa posla ili uzimala mlađeg sina iz obdaništa, Ana u decembru 2019. protiv njega podnela prijavu za proganje. Uhapšen je i predat Osnovnom tužilaštvu koje je tražilo pritvor. Međutim, valjevski sud je to odbio kao “neosnovan zahtjev”, uz obrazloženje “da osumnjičeni jeste izvršio krivično djelo proganjanja, što je neophodan, ali ne i dovoljan razlog da mu se odredi pritvor”. Umjesto toga, izrečena mu je mjera zabrane prilaska na manje od 500 metara i komunikacije sa Anom.
– To ga nije sprečavalo da mjeru krši, tako što bi pješke i automobilom dolazio u blizinu njenog stana da tu stoji ili šeta, ili da šalje zajedničke prijatelje da pričaju sa njom „da se pomire“. Svima je doslovce govorio da joj poruče da će je ubiti ako mu se ne vrati, prijetio da će joj “presuditi” samo ako se usudi da ima drugog muškarca… Sve je to prenošeno mojoj kćerki, ali ona je smatrala da je ipak neće fizički povrijediti, govoreći “nema on srce za to” – kroz suze se sjeća Zorica.
Događaj od 30. januara ove godine, međutim, pokazao je da je Marković bio ozbiljan da svoje pretnje ostvari.
– Tog jutra, u isto vrijeme kada ju je i ubio, sačekao je ispred zgrade kada je krenula na posao, prišao iza leđa, stavio ruku na usta, prislonio pištolj na leđa i odvukao na livadu gdje je kasnije sebi presudio. Punih sat i po vremena ju je držao tako kidnapovanu. Kada se vratila u stan, sve mi je ispričala i prvi put priznala da joj život visi o koncu. Poručio joj je da je zbog njene prethodne prijave “izgubio sve u životu” i da ako ga sad prijavi neće dočekati njen rođendan 12. februara, da će sa njom i sobom završiti za tri minuta – kaže Zorica koja je odlučila da tada umjesto prestravljene kćerke prijavi nasilnika.
Policajci su ponovo uhapsili svog kolegu, oduzeli mu oružje i službenu značku i predali ga Osnovnom tužilaštvu. Marković je, međutim, u pritvoru ponovo proveo manje od 48 sati, jer je sa sudom sklopio sporazum o priznanju krivice te je osuđen na uslovnu kaznu, uz mjeru zabrane približavanja i komunikacije sa Anom na udaljenosti manjoj od 100 metara.
– Nije bilo dovoljno što smo tužilaštvu pokazali fotografije kako on navodno vježba u parku u blizini Aninog stana, odgovorili su nam: “nemate pravo da slikate”. Ana pita tužiteljicu kako on ima pravo da se pojavljuje svuda gdje se ja krećem, a ona odgovara: “ne postavljate pitanja vi, nego ja”. Tri puta tokom marta odlazim u policiju da se raspitam šta je sa slučajem, jer je Marko na slobodi i dobijam odgovor da je on udaljen sa posla, ali da ne mogu da ga prate bez naloga suda… Ništa nije učinjeno da se ona zaštiti – ističe Zorica.
Nakon zločina presudio je sebi na vojnom poligonu
Konačno, treća Anina prijava za kršenje zabrane mjere prilaska, jer se dva dana prije nego što joj je oduzeo život Marković stvorio ispred nje na jednom autobuskom stajalištu, nije ni ušla u proceduru.
– To se dogodilo u petak dok je išla na posao, a u povratku iz “Gorenja” svratila je u policiju i prijavila ga. Opet su ga priveli u subotu, ali je on negirao da je to bio on. Nedjelju smo proveli zajedno, pričajući kako da organizujemo rođendan njenog mlađeg sina i ne pominjući Marka. U ponedjeljak jutro ju je ubio – skrhani su Anini roditelji, dodajući da 40-dnevni pomen kćerki upravo pada na dan kada će njen mlađi sin, koji zajedno sa starijim bratom sada živi sa ocem, proslaviti svoj 7. rođendan.
Nakon što su je sahranili, Bogićevići su ponovo razgovarali sa nadležnima, tražeći odgovor na pitanje da li je zločin mogao da bude spriječen?
– I opet smo dobili odgovor u policiji: “mi ga privedemo, oni ga puste”. U tužilaštvu i sudu kažu: “znate, nije bilo svjedoka, bilo je njena riječ na njegovu reč, a to nije osnov da bi kao kaznu dobio zatvor”. I niko da se sjeti izvještaja Centra za socijalni rad koji je procijenio da je Marković visokorizičan i da predstavlja opasnost za naše dijete. Ili ga je neko debelo štitio, ili su se svi plašili psihopate ili im jednostavno nije bilo stalo da urade svoj posao kako treba – zaključuje otac Miloš, poručujući da njihova priča ima samo poruku “da nijedna žena više ne prođe na ovaj način”.