Žrtve tuberkuloze obično su gubile na težini i postajale blijede i iscrpljene, zbog čega je bolest u to vrijeme na ovim prostorima bila nazivana sušicom.
Ma kako to danas djelovalo, ljudima tog doba dopadali su se efekti koje je bolest imala na telo i vidjeli su mršavost (izazvanu nedostatkom apetita) i blijedu kožu (zbog neuhranjenosti) kao nove standarde ženske privlačnosti.
Oni koji su se bavili modom i ljepotom počeli su da simuliraju i ističu ove efekte bolesti.
Žene srednje i više klase pokušavale su da oponašaju izgled kakav su imali oboljeli od sušice, koristeći šminku da posvijetle kožu, a usne i jagodice učine rumenijim.
Dva vijeka kasnije, rumenilo i ruž smatraju se svakodnevnom estetikom, a žene koje se ne šminkaju, javnost naziva “hrabrim“. Što su manekenke mršavije, to bolje zarađuju, kao i glumice i sve žene koje se bave nekim javnim poslom.
Zanimljivo je da se danas vraća i moda za muškarce iz 19. vijeka u vid dugačkih brada i brkova i neobičnih frizura s razdjeljkom. Ipak, razlika između ondašnjih i savremenih muškaraca je u tome što se oni iz 19. vijeka nisu brijali zato što su brijači u to doba bili skupi, kao i usluge berberina.
Brada je na neko vrijeme izašla iz mode tokom 20. veijka jer se sumnjalo da je pogodno tlo za razvoj bakterija, ali razvojem antibiotika i modernih sapuna, ponovo se vratila na velika vrata.
RTRS