Dvije stravične vijesti, kojima smo svjedočili u ponedjeljak, govore koliko je nasilje u porodici eskaliralo, ali i kakav je odgovor institucija i cijelog društva na ovoj gorući društveni problem.
Podsjećamo, „ugledni član zajednice“, vlasnik kafića u centru Prnjavora, prema svjedočenju porodice žrtve, svoju je suprugu držao tri i po sata zaključanu u stanu i neprestano je i nemilosrdno tukao, nanijevši joj teške povrede i unakazivši je do neprepoznatljivosti. Protiv nasilnika je pokrenut krivični postupak, ali mu nije određen pritvor, nije mu oduzet telefon niti dokumenti, iako se radi o državljaninu Crne Gore, koji je i ranije osuđivan, pa postoji realna opasnost od bjekstva.
Ni žrtva nije adekvatno zaštićena. Osnovni sud u Prnjavoru je donio hitnu mjeru zabrane ulaska nasilnika u stan, ali ne i zabranu prilaska žrtvi, ni zabranu uhođenja, što dotični očigledno koristi, jer svjedoci tvrde da je on iznajmio sobu u neposrednoj blizini i da stalno „patrolira“ ispred zgrade u kojoj žrtva živi.
„Ukoliko počinilac nasilja ponovi nasilje, izreći će mu se mjera zabrane prilaska žrtvi“, navodi se u rješenju Osnovnog suda u Prnjavoru!
Ukoliko se nasilje ponovi, žrtva bi mogla proći kao 33-ogodišnja M.M. iz okoline Laktaša, koju je suprug nasred ulice polio benzinom i živu zapalio. Iz vatre je pokušavala da je spase njena maloljetna kćerka. Ženi je spaljeno 50 odsto kože, 13 dana se na aparatima borila za život i u ponedjeljak je podlegla. I u ovom slučaju nasilnik je ranije osuđivan, i to za dilanje droge, za šta je dobio tri godine zatvora.
Komšije “ogluvile”!?
Ipak, možda najstrašniji od svega jesu detalji koji svjedoče o odnosu zajednice i institucija prema nasilju, nasilnicima i žrtvama. Pošto se horor u Prnjavoru dešavao u stambenoj zgradi, u gluvo doba noći, kad je sve mirno, teško je vjerovati da baš niko nije čuo ništa sumnjivo. Ali, činjenica je da niko nije prijavio sumnju na nasilje.
Takođe, porodica žrtve tvrdi da je nasilnik iz Prnjavora „blizak s lokalnim policijskim i političkim strukturama“, te da je u svom kafiću, nakon što je premlatio suprugu, pio kafu s inspektorom koji istražuje taj slučaj.
Lana Jajčević, pravna savjetnica u Fondaciji Udružene žene Banjaluka, za Srpskainfo kaže da ne može komentarisati konkretni slučaj, jer nema zvanične potvrde da je zaista nasilnik ispijao kafe s inspektorom, ali da bi, ako se dokaže da je to istina, i taj ispektor morao odgovarati.
– Inače, takav scenario nije nemoguć. Milion puta smo svjedočili situacijama da nasilnik kaže ženi žrtvi: „ne možeš mi ništa, ja sam dobar sa svima, s najvažnijim ljudima u gradu, a ko si ti“ – ističe Jajčevićeva.
Dodaje da je upravo to slika i prilika društva u kojem živimo, jer da nije tako, ne bi se moglo desiti da nasilnik, koji bi trebalo da bude u zatvoru zbog droge, spali ženu nasred ulice.
– Uprkos tome što se nasilje u porodici, po zakonu, od 1. maja može kvalifikovati isključivo kao krivično djelo, a ne kao prekršaj, očigledno je da se ni danas ovaj vid nasilja ne shvata kao opasno krivičnio djelo i kao ozbiljna društvena prijetnja. Zakon se primjenjuje na različite načine, mjere zaštite se izriču sporadično, a subjekti zaštite prebacuju odgovornost jedni na druge – kaže Jajčevićeva.
Sigurna kuća
Posebno je pitanje, dodaje ona, zašto žrtva nasilja iz Prnjavora, nakon svega, nije smještena u Sigurnu kuću, gdje bi, osim bezbjednosti, dobila i psihološku, pravnu i medicinsku podršku.
– Ne znam da li joj je takva mogućnost ponuđena – navodi Jajčevićeva.
Narodna poslanica Gordana Vidović, koja je i osnivačica prve Sigurne kuće u RS za žene i decu žrtve nasilja, kaže da često Centri za socijalni rad izbjegavaju da žrtvu upute u Sigurnu kuću, ako postoji ikakva druga mogućnost, jer to treba platiti.
– Uz to, mnogi socijalni radnici vjeruju da NVO koje vode Sigurne kuće samo nastoje da povećaju broj korisnica, a to naprosto nije istina. Najpreče je zaštititi žrtve nasilja – ističe Vidovićeva.
Svjedoci
Ona ocjenjuje da je i politika izricanja zaštitnih mjera, poput udaljenja iz stana, zabrane pristupa žrtvi ili zabrana uhođenja, vrlo diskutabilna. Navodi da je tokom 2019. godine u RS policija predložila izricanje 56 zaštitnih mjera, ali su sudovi odobrili te mjere u samo 20 slučajeva.
– To su mjere koje doslovno mogu spasti život žrtvi. Podsjećam da su upravo iste te godine u BiH nasilnici ubili 12 žena – svojih partnerki, supruga ili bivših supruga – kaže Vidovićeva.
Podsjeća, takođe, da je istraživanje, koje je 2018. godine provelo Udruženje građana „Budućnost“ Modriča u tri opštine RS, pokazalo da bi 80 odsto građana, čak i kada bi nasred ulice vidjeli nasilje nad ženom, okrenulo glavu, smatrajući da „ih se to ne tiče“ i da ne treba da se „petljaju u porodične stvari“. Po zakonu, međutim, neprijavljivanje nasilja je krivično djelo.
Eskalacija
Da će u doba pandemije korona virusom porodično nasilje biti u porastu, još u martu su upozorili iz međunarodnih organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava. Kako svjedoči Lana Jajčević, u RS nije bilo povećanog broja prijavljenih slučajeva za vrijeme trajanja vanrednog stanja, ali ne zato što nije bilo nasilja, nego zbog toga što žrtve, koje su bile u izolaciji, nisu bile u prilici da se obrate subjektima zaštite.
-Kasnije se ispostavilo da je nasilje eskaliralo, a odgovor institucija još uvijek nije odgovarajući – kaže Jajčevićeva.
Dodaje da je jedino rješenje i u doba korone i u redovnim okolnostima, primjena novog Zakona o zaštiti od nasilja u porodici u RS i drugih zakona u punom kapacitetu.
– To podrazumijeva i bolju saradnju i subjekata zaštite i ozbiljniji tretman nasilja u porodici kao ozbiljnog krivičnog djela – kaže Jajčevićeva.