Ogromni gradovi izgrađeni od krečnjaka. Divovske piramide i stotine kuća. Sve to je nekad bilo obilježje majanske kulture, drevne civilizacije na području današnje centralne Amerike. Španski konkistadori su u 16. vijeku bili odlučni u namjeri pokoravanja čitavog novog svijeta, ali kad su došli, tamo su vidjeli da je džungla gotovo potpuno prekrila sve tragove nekad moćnih Maja.
U to vrijeme su Maje i dalje životarili. Uspijevali su da pružaju i otpor evropskim osvajačima, ali bila je to tek blijeda sjena nekad moćne civilizacije koja je nekad imala i do dva miliona stanovnika. Pretpostavlja se da su Maje doživjeli vrhunac moći negdje u sedmom vijeku nove ere, ali u vijekovima nakon toga, a posebno oko prelaza prvog u drugi milenijum, iz dosad nepoznatih razloga su gotovo potpuno nestali.
Dva vijeka arheoloških istraživanja u bespućima džungli centralne Amerike tek su zagrebala površinu majanskih misterija. Zna se da su Maje bili vrhunski intelektualci i već tada su bili dobro upoznati s matematikom i astronomijom. Te nauke su spojili i tako su gradili piramide i hramove koji su precizno pokazivali kretanje planeta i zvijezda. Osim toga, koristili su i jedino zabilježeno pismo u Mezoamerici.
Međutim, sredinom devetog vijeka nove ere počinje katastrofalni i strmoglavi pad nekad najmoćnije civilizacije. Zapanjujuće je i to što čak i nakon nekoliko decenija proučavanja, arheolozi nisu potpuno sigurno zašto su Maje propale, piše Bi-Bi-Si.
Dosadašnja istraživanja su pokazala da su Maje uživale neviđen rast između trećeg i devetog vijeka i istovremeno su bilježili povoljne količine kiše. Isti arheološki zapisi kažu i da je početkom devetog vijeka zabilježen gotov čitav vijek dugotrajnih i čestih suša. Neka sušna razdoblja su trajala decenijama. Sve to je bitno napomenuti zato što je Јukatansko poluostrvo, gdje su izgrađeni najveći majanski gradovi, krečnjačko područje, gdje su rijeke i jezera prava rijetkost. Zbog toga su gradovi nastajali oko ponora u kojima se skupljala voda.
Otkako su istraživači prvi put otkrili sušna razdoblja, intrigiralo ih je kako se poklapaju sušna razdoblja i pad majanske civilizacije. Svima koji su ikad učili statistiku bi se sada upalila lampica i govorili bi da korelacija ne govori o uzročno-posljedičnim vezama, a i naučnici su imali takav stav.
Imali su čak i dokaze, a ne samo teorije. Naime, iako je velika većina majanskih gradova djelimično ili potpuno nestala, neki gradovi nisu. Većina propadanja dogodila se u južnim majanskim teritorijima, gdje su današnji Belize i Gvatemala. Nešto sjevernije su majanski gradovi čak i počeli da rastu. Naučnici su se pitali, ako je jug uništen zbog suša, kako je moguće da je sjever uživao u rastu?
Možda i najveću pometnju je bacio Čičen Ica, jedan od najvećih gradova u svjetskoj istoriji, koji je nastao otprilike u to vrijeme.
Pojavile su se razne teorije, ali tek nedavna istraživanja možda će konačno rasvetliti razloge pada Maja. Naime, u nedavno objavljenom istraživanju stoji da je čak i na sjevernom dijelu majanskog carstva došlo do znatnog opadanja broja stanovnika. Istraživači su najviše morali da se oslanjaju na datiranje radioaktivnim ugljenikom i zapisima u kamenim kalendarima, zato što su španski osvajači uništili sve majanske knjige.
Naučnici su otkrili da je došlo do 70-postotnog smanjenja broja kalendarskih zapisa u drugoj polovini devetog vijeka. Neki drugi dokazi pokazuju da je došlo i do značajnog smanjenja broja novih građevina, što pokazuje da ni sjeverni dijelovi carstva nisu prošli neokrznuto kroz sušni period. Ipak, to nisu nove informacije.
Arheolozi već duže vrijeme znaju da je sjever preživio, a Čičen Ica je dokaz toga. Ono što je otkriveno i što je možda posljednji komad slagalice majanskog propadanja jeste novootkriveno sušno razdoblje tokom 11. veka. Kako to istraživači opisuju: “Bila je to megasuša. Tako sušno razdoblje regija nije iskusila 2.000 godina”.
Nakon drugog talasa suša više nije bilo majanskog oporavka i čudesnog povratka. Nakon drugog sušnog razdoblja, Maje su zauvijek izgubile svu svoju staru slavu.
RTRS