U uskom obalnom pojasu zaliva Luderic, na jugu Namibije, nalazi se desetine spomenika njemačkih vojnika koji su poginuli tokom sukoba u kolonijalnom ratu.
Neposredno pored njih nalazi se jedan mermerni spomenik koji je posvećen svim njihovim protivnicima pripadnicima domorodačkih plemena koji su se borili protiv kolonijalne vlasti.
Naime, u periodu 1904 1908. godine u ovom dijelu Namibije ubijeno je na desetine hiljada ljudi, uključujući i žene i djecu, koji su pripadali plemenima Herero i Nama.
Oni su se usprotivili njemačkoj vladavini, a za kaznu skoro su izbrisani s lica zemlje. U samom zalivu nalazi se i Ostrvo ajkula, gdje je nekada bio smješten koncentracioni logor, koji je koristio kao instrument njemačke represije domorodačkog stanovništva. Ovo je, prema mišljenju nekih istoričara, prvi genocid u 20. vijeku.
O ovoj krvavoj njemačkoj epizodi malo ko je znao, pa čak ni u Africi, a skoro niko u Evropi. Danas, Ostrvo ajkula je popularan kamp za ljetovanje stranih turista, iako malo ko od njih zna kakvu mračnu tajnu krije.
A, činjenice o ovom krvoproliću su neosporne. Naime, 1904. godine Namibija se našla u ratnom sukobu nakon što su prvo pleme Herero, a zatim i pleme Nama podigli ustanak protiv njemačke kolonijalne vlasti, koja je ovdje vladala od 1884. godine.
Nijemci su na ustanak odgovorili jezivom represijom, koja je podrazumijevala masakre, nasilne deportacije i prisilni rad.
U ime zvaničnog Berlina ove akcije je lično odobrio general Lotar fon Trota. Neki su spas našli u susjednoj Bocvani, ali to ne mijenja činjenicu da je oko 80.000 Herera, od njih ukupno 100.000, ubijeno.
U istom periodu ubijeno je i 10.000 pripadnika plemena Nama. Njemačka je dugo odbijala da prihvati krivicu za ovu krvavu epizodu, sve do 2004. godine, kada se navršila 100. godišnjica masakra.
Iako su prihvatili odgovornost, istovremeno su odbili bilo kakvu mogućnost odštete. I dok iz njemačkog Ministarstva spoljnih poslova kažu da je Namibiji data veoma značajna pomoć u novcu, to pripadniciam Herero plemena ne znači mnogo. Naime, Kazenambo Kazenambo, bivši namibijski poslanik, pozvao je da se njegovom plemenu vrati sva zemlja oduzeta tokom kolonijalne ere.
“Pripadnici plemena Herero danas žive na pretrpanim imanjima, u nerazvijenim područjima, dok su vlasnici naše nekadašnje zemlje u Berlinu ili Frankfurtu”, kaže on. U mjestu Okarara, koje se nalazi oko 300 kilometara od namibijske prijestonice Vindhuka, danas žive predstavnici Herero zajednice. Jedna od njih je i Sarafija Komomungondo, koja se sa sjetom prisjeća prošlosti.
“Nekada smo imali svoju zemlje, imali smo od čega da živimo, a danas nemamo ništa, nerijetko gladni odlazimo na spavanje”, kaže ona. Međutim, Herero zajednica ne krivi samo njemačke vlasti, već i svoju, namibijsku vladu. Naime, oni tvrde da čak ni njihova vlada ne reaguje na njihove vapaje.
“Problem je što mi nemamo predstavnika u aktuelnoj namibijskoj vladi, što znači da nas vlada neće podržati”, kaže Veronika Mujazu iz plemena Herero. Ona dodaje da još od 1990. godine Namibijom vlada SWAPO pokret, koji mahom čini etnička grupa Ovambo, dok Herero čini svega 10 odsto populacije Namibije.