Titanik je potonuo prije 105 godina – ali detalji ove morske tragedije koja nikad do kraja nije posve razjašnjena ne prestaju intrigirati ljude.
Brod je potonuo u noći s 14. na 15. april 1912. godine oko 740 kilometara od najbližeg kopna, a prvi brod koji je došao u pomoć stigao je sat i po nakon potonuća – dugo nakon što je i posljednja žrtva u ledenom moru umrla.
Naime, temperatura vode iznosila je 2,2 stepena Celzijusa, pri kojoj čovjek može da preživi tek 15-ak minuta. Živote je izgubilo 1.517 ljudi, a najviše šanse za preživljavanje imali su putnici prve klase: spasilo ih se 63 odsto.
Na Titaniku se nalazilo 20 čamaca za spasavanje koji su ukupno mogli da prime tek oko 1.100 putnika – polovinu onih koji su se te kobne noći nalazili na brodu – ali i to je bilo u skladu sa zakonskim propisima tog doba te se smatralo dovoljnim.
Uprkos tome, tek je 700 putnika uspjelo da uđe u čamce za spasavanje; većina ih je poluprazna napuštala brod te je skoro u svakom još bilo slobodnih mjesta.
Ali, šta se dogodilo s tijelima?
Istinu o tome skrivaju tajni telegrami, čiji autori su vjerovali da nikada neće izaći u javnost. U tim telegramima je jasno da je kapetan jednog od spasilačkih brodova, Mekej-Benet, želio da izvuče sva tijela iz mora. Ali, ubrzo je shvatio da je njegov brod premal za 334 tijela koliko su ih našli.
Tada su donijeli kontroverznu odluku – izbaciće leševe putnika iz najsiromašnije, treće klase, kako bi im ostalo dovoljno mjesta za one iz prve i druge klase.
Naime, mišljenje posade je bilo da oni imaju veća prava na dostojanstvenu sahranu. Od 334 pronađena tijela, iz broda ih je izbačeno čak više od sto, a ona nikad više nisu pronađena u bespućima Atlanskog okeana.
Istinu o tome šta se dogodilo skrivali su dugo povjerljivi telegrami, koje su naknadno istoričari iskopali iz tajnih arhiva.
Sirotinja ostala da pluta
U prvom telegramu kapetan je napisao “Apsolutno morate da dovedete sva tijela koja stanu na spasilački brod”. Ali, sa broda Mekej-Benet ubrzo je odgovoreno:
“Detaljno smo popisali sav novac i vrijednu imovinu nađenu kod tijela. Zar ne bi bilo bolje da se sva tijela pokopaju na moru, osim ako ne postoji posebna želja porodice da ih zadržimo?”
Nakon kraćeg dopisivanja dogovoreno je da će se izbaciti tijela žrtava siromašnijih putnika, dok će ostaci onih bogatijih biti vraćeni njihovim porodicama.
Užas pet dana kasnije
Kad se SS Bremen, brod koji je plovio iz Njemačke u Ameriku pet dana kasnije približio mjestu tragedije, putnici koji su bili na njemu počeli su da vrište.
Bremen se pridružio brodu Karpatia, a njihova misija je bila da skupe ostatke tijela koji se mogu pronaći. U daljini su mogli da vide bijele mrlje, koje su zapravo bile smrznuta tijela mrtvih koji su na sebi još uvijek imali spasilačke prsluke.
Danima nakon potonuća, cijelo mjesto se pretvorilo u ogromnu vodenu grobnicu, s gustom maglom, zvukom zapljuskivanja valova, zaleđenim truplima i sveštenikovim riječima koji ih je ispraćao.
“Vidjeli smo ženu u spavaćici s bebom čvrsto prislonjenom na njena prsa”, posvjedočila je Johana Stunke, putnica Bremena.
“Bilo je tamo i tijelo žene koja je čvrsto grlila čupavog psa koji je izgledao kao bernardinac. Neki su bili obučeni za ples i večeru, neki u spavaćicama i pidžamama. Jedna žena je imala pojas za spasavanje i dvoje djece u rukama”, dodala je ona.
Posada je sve zajedno opisala kao “hladno, mokro, jadno i neutješno”. Do kraja aprila, kombinacija soli i sunca počela je uništavati pojaseve i tijela su počela nestajati u dubinama okeana. U junu iste godine ipak su pronađena dva tijela kako plutaju okeanom. Bila su to tijela brodskog konobara i kuhinjskog radnika.