Imala sam tu sreću da ih vidim odmah pri porođaju, da čujem njihov prvi plač i da ih zagrlim. Mojoj sreći nije bilo kraja, kaže mama Ana.
Janko, Mirka i Jakub Petraš, prijevremno rođene trojke usred prvog talasa epidemije virusa korona, konačno su na okupu sa mamom Anom (35) i tatom Mirkom (37) u naselju Padina u opštini Kovačica. Nakon 14 godina borbe za potomstvo, njihova sreća je sad tri puta veća.
Budući da su svijet ugledali 28. maja na početku osmog mjeseca trudnoće, dva brata i sestra morali su izvjesno vrijeme da provedu u inkubatoru u Institutu za zaštitu djece i omladine Vojvodine u Novom Sadu, a sve je dodatno zakomplikovala i aktuelna epidemiološka situacija, tako da su ih mama Ana i tata Mirko ponovo vidjeli tek nakon nedjelju dana.
Toliko smo željeli djecu da nismo htjeli da se predamo niti da odustanemo. Zato smo krenuli na vještačku oplodnju i prve dvije smo sami platili, a onda smo čuli da RFZO finansira.
Ponosna mama Ana Petraš (35) kaže da je Janko pri rođenju imao svega 1.570 grama, Mirka 1.540, dok je Jakub bio najsitniji sa 1.440 grama, ali da sada svi napreduju i da imaju već oko tri kilograma.
– Porođaj je protekao u najboljem redu. Prvobitan plan je bio da mi rade carski rez pod totalnom anestezijom, ali su se u posljednjem trenutku predomislili i odlučili za lokalnu anesteziju tako da sam imala tu sreću da ih vidim odmah pri porođaju, da čujem njihov prvi plač i da ih zagrlim. Mojoj sreći nije bilo kraja – prisjeća se Ana.
Taj osjećaj sreće i dalje drži Anu i Mirka koji su 14 godina pokušavali da dobiju potomstvo. Nisu željeli da se predaju ni po koju cijenu i išli su čak četiri puta na insemenaciju, a zatim i četiri puta na vantjelesnu oplodnju.
– U startu smo znali da moji policistični jajnici mogu da predstavljaju problem, tako da smo “preskočili” svu onu dijagnostiku kroz koju mnogi prolaze. Po savetu lekara krenuli smo sa insemenacijama i prva je bila uspješna, ali je nažalost u ranoj fazi došlo do prekida trudnoće. Probali smo još tri puta i onda su nam rekli da ne vredi i da moramo na vantjelesnu oplodnju.
Toliko smo željeli decu da nismo htjeli da se predamo niti da odustanemo po bilo koju cijenu. Zato smo krenuli na vantelesnu oplodnju i prve dvije smo sami platili, a onda smo čuli da RFZO finansira. Odobrena su nam sredstva i uz pomoć dr Zorice Crnogorac u Novom Sadu konačno smo saznali da ćemo postati tata i mama – priča nam Ana.
Ona i suprug su se nadali da će dobiti blizance, ali je prvi ultrazvuk pokazao samo jedan plod. Bez obzira na sve, i to je bio ogroman razlog za slavlje u porodici Petraš.
– U određenom stadijumu došlo je do hiperstimulacije, odnosno reakcije jajnika na hormonsku terapiju. Praktično, počeli su da proizvode puno tečnosti koja se skupljala u abdomenu, tako da su me smjestili u porodilište u Novom Sadu. Urađen mi je drugi ultrazvuk i doktori su mi rekli da je beba dobro. Međutim, kod trećeg ultrazvuka doktor me je pitao: koliko je ubačeno embriona prilikom vantjelesne oplodnje? Upitala sam zašto me to pita, a on je uz osmeh rekao: zato što vidim tri bebe – priča nam uz osmjeh Ana.
Kaže da bi sigurno pala u tom trenutku da nije ležala na krevetu i da je od sreće odmah počela da plače, samo misleći o tome kako će što prije da javi suprugu Mirku.
– Čim sa se dočepala telefona, zvala sam Mirka i pitala ga da li sjedi ili stoji, pošto imam lijepe vesti. Tek kada mi je rekao da sjedi, saopštila sam mu da ćemo imati troje djece i ispričala mu šta se izdešavalo. Onda smo zajedno plakali od sreće – priseća se naša sagovornica.
Srećni su bili i stanovnici Padine, jer su čuli da će u svom komšiluku prvi put u istoriji mesta imati jedne trojke.
– Padina je malo mesto i skoro se svi poznajemo, tako da su svi bili presrećni i stizale su čestitke sa svih strana. Moram priznati da je bilo i onih zabrinutih koji su pitali: kako ćete sada, kako ćete to sve finansirati i slično. Ja nisam zaposlena, a muž mi je profesionalni vozač i živimo sa njegovim ocem.
Sada nam dolazi jedna djevojka da pomogne, a inače sve radimo sami. Ponosni deda nam je glavni kuvar, Mirko kupa djecu, hrani ih i svaki slobodan trenutak provodi sa nama, pošto mora da radi. Mislim da ako ima sloge, razumevanja, podrške i ljubavi u porodici, onda se uz dobru organizaciju sve može. Nama je bitno da imamo sve za djecu, da nismo gladni i žedni, da su nam plaćeni računi i nemamo strah da ćemo ostati bez sredstava za život. Ne kažem da je lako, ali sve može da se izdrži uz dosta ljubavi, a to mi na sreću imamo – ponosno nam kaže Ana.
Priznaje da im puno znači to što su uz pomoć RFZO mogli da finansiraju vantelesnu oplodnju, jer su ih prethodni pokušaji dosta koštali, ali da ne žale ništa kada vide osmeh Janka, Mirke i Jakuba.
(Tekst i foto: Blic)