Ipak, nerijetko se dešava da određeni modni elementi imaju sopstvenu priču. Prisjetite se samo Pepeljugine staklene cipelice, vjenčanice gospođice Havišam, ružičastog odijela Džeja Getsbija, ili male crne haljine koju je proslavila Odri Hepbern u ulozi Holi Golajtli. Otkrivamo ko su modne ikone književnog svijeta, ne bi li smo uspjeli da razumijemo sopstvene čežnje i možda pronašli sebe u nekoj od inspirativnih književnih heroina.
Ledi Bret Ešli, Sunce se ponovo rađa – Ernest Hemingvej: Dvadesetih godina prošlog vijeka mnoge modne slobode ugledale su svjetlost dana. Ipak, u romanu Sunce se ponovo rađa Ledi Bret Ešli odlazi korak dalje pomjerajući ne samo modne, već i društvene granice. Ona pleni samopouzdanjem i „prokleto dobro izgleda,” što je ujedno i najveći kompliment koji je Hemingvej, inače škrt na velikim riječima, ikada uputio jednoj ženi. Dio tajne njenog stila leži u pletenom džemperu i suknji u tvida, a koji su nesumnjivo vanvremenski odjevni komadi, dok je drugi dio neosporno povezan s činjenicom da za njen šarm i samouvjerenost nema prepreka. “Bret je bila bezočno dopadljiva. Imala je na sebi pleteni džemper i suknju od tvida, kosa joj je bila začešljana unazad kao u dječaka. Sve je to ona lansirala. Bila je sagrađena u linijama kao u trkačke jahte, a u onom vunenom džemperu ništa nije bilo skriveno pogledu”.
Holi Golajtli, Doručak kod Tifanija, Truman Kapote: Da li je zaista potrebno posebno naglasiti značaj koji mala crna haljina ima u modnom svijetu? Trenutak kada Odri Hepbern u prvim scenama kultnog filma Doručak kod Tifanija stoji prislonjena na izlog radnje na Petoj aveniji je trenutak kada film baca u sjenku istoimeni roman. Mala crna haljina postaje najpoželjniji odjevni predmet među modnim poznavaocima, premda joj se u romanu pridaje veoma mali značaj. “Još se pela uz stepenice pa je onda stigla do odmorišta; svjetlost u holu pade na njenu šarenu dječački kratku kosu sa mrkim, albinoplavim i žutim pramenovima. Veče je bilo toplo, bezmalo ljetnje, i ona je bila u lakoj uskoj crnoj haljini i crnim sandalama, a oko vrata je imala nizove bisera. I pored sve njene elegantne vitkosti izgledala je zdrava kao sa reklame za jutarnje zobene pahuljice, odavala je utisak čistoće koja se postiže sapunom i limunom, a obrazi su joj bili tamnorumeni. Imala je velika usta i prćast nos. Tamni naočari skrivali su joj lice. To je bilo lice osobe koja nije više dijete, ali još nije ni žena. Što se njenih godina tiče, mogla je imati bilo koje imzmeđu šesnaest i šezdeset; docnije se ispostavilo da su je tada od devetnaestog rođendana dijelila još dva mjeseca”.
Skarlet O’Hara, Prohujalo s vihorom – Margaret Mičel: Ne morate voljeti Skarlet O’Haru, ali ne možete ostati imuni na njenu snalažljivost. U trenutku kada se čitav njen svijet nalazi pred rušenjem, ona šije zelenu haljinu kako bi održala privid finansijske stabilnosti i tako pridobila preko potreban novac na zajam. Ne uspijeva u toj namjeri, ali pokazuje svoju odlučnost, a moda pritom igra veliku ulogu. Osim istančanim ukusom, ova književna heroina može da se pohvali i inovativnošću, a sve su to karakteristike koje bi trebalo da krase jednu modnu ikonu, zar ne? “Skokni časkom do sobe pod krovom i molim te donesi moju kutiju s krojevima za haljine, draga Mami. Hoću da pravim novu haljinu”.
Ester Grinvud, Stakleno zvono, Silvija Plat: U modne ikone književnosti izvrsno se uklapa i Ester Grinvud, alter ego prerano preminule pjesnikinje Silivje Plat. Njena mala crna haljina možda nije čuvena poput one koju nosi Holi Golajtli, ali je podjednako važna. Dopušta joj da balansira između dva sijeta, onog spoljašnjeg u kojem se ne pronalazi i onog unutrašnjeg. “Ja sam nosila haljinu od crnog šantunga koja me je koštala četrdeset dolara. Ona je bila dio grozničavog kupovanja koje sam izvela s dijelom novca od stipendije kad sam čula da sam jedna od srećnica što idu u Njujork. Ta haljina je bila tako čudno skrojena da ispod nje nisam mogla da nosim nikakvo prsluče, ali to nije mnogo važno, jer sam bila koštunjava kao dječak i jedva sam se zaoblila, a voljela sam da se u vrele ljetnje noći osjećam skoro gola”.
Gospođica Havišam, Velika iščekivanja – Čarls Dikens: Gospođica Havišam ubraja se u najtragičnije Dikensove književne likove, ali se takođe može smatrati i modnom ikonom. Njenom tužnom pričom inspirisan je bio i Prabal Gurung 2011. a Marčesa je iste godine lansirala kolekciju koja odiše čistom elegancijom, a koja je takođe podstaknuta pričom gospođice Havišam, žene koja jednu cipelu uvijek drži na stolu, a vjenčanicu nije skinula otkako je u mladosti ostavljena na oltaru. Strukirani sakoi u viktorijanskom stilu, pufnasti rukavi i koža, mnogo kože krase Marčesinu kolekciju. Gospođica Havišam zasigurno je ekscentrična, posve ogorčena, ali možda i nije tako tužna. Ja bih rado ponijela bilo koji od ovih odjevnih predmeta, a vi? “Bila je odjevena u posve bijelu skupocjenu haljinu od satena, čipaka i svile. I cipele su joj bile bijele. S glave joj se spuštao dugi bijeli veo, a u kosi joj zadenuto cvijeće kao u nevjeste, samo što je i kosa bila bijela. O vratu i na rukama blistali su sjajni dragulji, a drugi su se svjetlucali porazbacani po stolu. Posvuda su ležale haljine, manje raskošne, i napola puni kovčezi. Nije dovršila toaletu. Navukla je samo jednu cipelu, a druga je ležala na stoliću, na dohvat ruke. Veo je tek prebacila, urica je s lancem ležala na toaletnom stoliću, a do nje prsni ukras od čipaka, rukavice, cvijeće i molitvenik, sve bez reda na hrpi pred ogledalom”.