Nedeljko je kako kaže, punih 12 godina “tjerao” pravdu, pokušavajući da obezbijedi bolji život kako za svoju porodicu, tako i za ostalih 20 porodica koliko ih živi u barakama na groblju, jer mu je dosadilo da gleda kako se drugi bogate preko njegovih leđa.
“Godinama sam molio nadležne da nađu sredstva za izgradnju zgrade u Adi da bismo mogli da napustimo ovaj kolektivni smještaj, jer nam je to obećano još 2003. godine. Bio sam na stotinu adresa, i uvijek sam dobijao obećanje da će biti riješeno, kako tad, tako i danas”, priča penzionisani Nedić.
Kap koja je, kako kaže on, prelila čašu i otvorila nove rane jeste izdvajanje sredstava grada za sanaciju klizišta koje ugrožava desetine grobnica na Rebrovačkom groblju.
“Sanaciju klizišta plaćaju građani, pa i ja sam, a da se radilo po zakonu, novac je mogao da bude preusmjeren u gradnju našeg, pošteno zarađenog, smeštaja. Da oni koji upravljaju ovom zemljom nisu bili toliko pohlepni i prodavali grobna mjesta tik uz obalu rijeke, svjesno ih time ugrožavajući, već da su poštovali propise i ostavili prostor od minimalno 18 metara, koliko su meni iz Komunalne policije rekli da mora, građani ne bi po ko zna koji put plaćali tuđe greške”, kaže Nedić. Ogorčen i umoran od borbe sa vjetrenjačama, kaže da za život proveden u baraci može da zahvali udruženom zločinačkom poduhvatu, onih koji su ilegalno obavljali određene poslove na ovom zemljištu i onih koji su to dopuštali.
“Zna li iko od vas kako izgleda život između dva groblja? Kako je kada ustanete ujutro i pogledate kroz prozor i vidite grobnice? Znaju li nadležni koliko puta sam prisustvovao tuđim sahranama, četrdesetnicama, godišnjicama? Koliko puta su stanari ove barake čuli jauke? Znaju li da su nam djeca odrasla bez prava da se igraju, slušaju muziku? Da li je iko od njih morao da objašnjava svom djetetu zašto živi na groblju i čime je to zaslužilo? Koliko ćemo još čekati da nas izbave iz ovog pakla”, pita se naš sagovornik.
Podsjećamo, barake su sagrađene 1956. godine kao privremeno rješenje za radnike tadašnjeg privrednog giganta “Incel”. Zbog rata, propadanja “Incela” i kriza, pitanje radnika, koji su u međuvremenu postali bivši, nije se rješavalo i stanari su u baraci ostali sve do danas.
Pošto je regulacionim planom predviđeno proširenje groblja, barake će morati da budu srušene, ali prije toga mora biti izgrađen alternativni smeštaj za njihove stanare.
Jauci i plač, trauma za djecu
Željka Nedić, Nedeljkova supruga koja je kako kaže umorna od čekanja na život dostojan normalnog čoveka, kaže da samo ona zna kako joj je bilo odgajati dijete u ovakvim uslovima.
“Zbog konstantog plača i jauka bilo mi je mnogo teže odgajati dijete. Jednom prilikom je sahranjivan oficir ili vojnik i ispaljivani su meci da bi se odala počast pokojniku. Moje je dijete od straha doživjelo fras, jedva smo je u život vratili. Ona danas ide u školu za djecu sa posebnim potrebama. Ko će odgovarati za to?” pita plačući Željka.
Atv