Iako nisu napisani tim povodom, navedenih stihova Brane Petrovića se potrebno sjetiti svakog 21. februara, na dan kada se obilježava Međunarodni dan maternjeg jezika.

Ovaj datum na prijedlog Bangladeša UNESCO obilježava od 1999. godine, s ciljem da ukaže na značaj maternjeg jezika i njegove jezičke i kulturne različitosti. Maternji jezik, u najkraćem, jeste jezik na kojem mislimo, sanjamo i računamo.

Na dan kada ga obilježavamo mogli bismo se, između ostalog, podsjetiti koliko smo međunarodnih riječi pridodali jeziku na kojem smo progovorili, a koliko smo istovremeno, poput ptica, “pustili” onih kojima nas je učila majka.

Na to će danas kroz razne radionice i druženja ukazivati i u bibliotekama širom Republike Srpske i Srbije. Djeca koja izađu na jedan čas iz škole kako bi otišla u biblioteku, ako je njihov maternji jezik, recimo, srpski, čuće da predstavnici biblioteka i škola nisu imali dil, nego dogovor za obilježavanje ovog dana.

Naučiće, ili će im na jedno uho ući, a na drugo izaći, da niko od njih nije fan, nego obožavalac neke knjige, kako oni nisu foloveri, nego pratioci određenih selebritija, da ne kažemo poznatih, i kako na društvenim mrežama omiljeni sadržaj ne šeruju, nego ga dijele. Ako neko od njih i shvati da taj dan neće imati post, nego objavu, s razlogom se pitamo da li mladima dovoljno ukazujemo na značaj maternjeg jezika i da li smo svjesni kako se i sami ophodimo prema sopstvenom jeziku?! Jasno je da je jezik živa materija i da se stalno mijenja. Još je jasnije da čovjek vrijedi onoliko koliko jezika govori.

Ipak, čini nam se da do kraja nije jasno da mijenjati maternji jezik u korist tuđeg, sve više uvodeći “engleštine” na mjesto zvučnih riječi iz svoga jezika, istovremeno znači i činjenje nepravde prema sebi i sopstvenoj kulturi.

Brane Petrović, opet kažemo, u uvodnim stihovima vrlo vjerovatno nije govorio o svemu tome. Međutim, postavljati pitanje “šta je pjesnik htio da kaže” u početku je pogrešno. Pjesnik šta je htio – rekao je, a na nama čitaocima je da odgonetamo osnovna, pa i neka nova, sopstvena značenja. Pjesma, svakako, može imati značenja koliko i čitalaca.

Kada lirski subjekt iz Petrovićeve pjesme zaključi da ga u jatima napuštaju riječi, a riječ je jedino oružje pjesnika, crv sumnje ostaje da se ova alegorija i te kako može odnositi i na pjesnikov narod. Ono što jedan narod čini narodom jesu jezik, običaji i religija. Otkud jezik na prvom mjestu? Mora li pojedinac ujedno biti knjiški moljac i jezički čistunac da se zapita ovako nešto?

Pitamo li se i to da li će danas, primjera radi, banjalučki đak koji izađe iz biblioteke sa predavanja o maternjem jeziku otići kući u City Block ili River City, da li će užinu pojesti u “Belvedereu”, “Marcellu” ili nekoj sličnoj pekari?

Nikad ne znamo, možda ga put nanese i do izloga “Office Shooesa” ili “Sport Visiona” da vidi kakve bi patike mogao da kupi. Neće mu biti loš izbor i ako pogleda film u nekom od Cineplexxa, možda baš u onom smještenom u “Delta Cityju”.

Naravno, školarcu bi trebalo objasniti da postoje lanci bioskopa, restorana, pekara, da postoje moćne robne marke koje se prodaju i u svim dijelovima planete nose isti, zajednički naziv, da su baš zbog svojih naziva i prepoznatljivi.

Međutim, kako da mu objasnimo da je jedan “McDonald's” prepoznatljiv i u Rusiji ispisan ćirilicom, a da recimo u Srbiji nije? Kako da mu objasnimo činjenicu da se domaće robne marke takmiče koja će imati kreativniji naziv na engleskom jeziku?!

Ako je odgovor da je to zbog inostranog tržišta, kako onda našem dobrom đaku objasniti da čitava naselja i silnu nepokretnu imovinu nazivamo engleskim imenima? Kako radoznalcu reći da pravilo “Piši kao što govoriš, čitaj kao što je napisano” ne vrijedi ni pola lule duvana na tržištu rada?!

Da li su svojevremeno likovi iz čitanke poput Dositeja i Vuka išli okolo i širili priču o značaju maternjeg jezika samo da bi nezahvalno potomstvo mučili u školama, jer realan efekat nije vidljiv?! Mnogo pitanja i razmišljanja za nejaka đačka pleća, koja će odmah, pardon, u startu uočiti da jutrošnja priča iz biblioteka ne pije vodu, odnosno da je demode. Njegov zaključak će, pretpostavljamo, biti da ovdje razloga za obilježavanje Međunarodnog dana maternjeg jezika naprosto nema.

Međutim, istina je jedna i ona kaže da je razloga mnogo. Dovoljno je samo zaviriti u našu literaturu. Zamišljeni đak iz naše priče u životu može izabrati bilo koje od hiljada zanimanja. Međutim, on ne mora biti profesor srpskog jezika i književnosti i ne mora biti obožavalac poezije Brane Petrovića da bi volio i njegovao maternji jezik. Može postati i dobar vulkanizer i jednog dana imati sopstvenu radnju. Naziv te radnje reći će mnogo i o njemu i o njegovoj brizi za maternji jezik.

Jezičke i kulturne različitosti srpskog jezika, jednostavno, ovdje i sada nisu vidljive golim okom. One su zakopane u prašnjavim knjigama. Na svima nama je da li će (samo) tamo i ostati.

Nezavisne novine