Remeti, miješa i prevrće osjećaje s kojima smo do juče navikli da se ophodimo i sad najednom kao da smo u nekoj dimenziji u kojoj ne poznajemo ni naše vrijeme ni naš prostor. U toj se dimenziji vrijeme razvlači i imaš osjećaj da je sve oko tebe stalo, samo taj neki bol je vječit i ne prolazi. Ali, ipak znaš da je noć najteži dio te dimenzije.
Kad sve oko nas padne u tamu duša počne da luta, kao pijana ili izluđena traži nešto za šta bi mogla da se uhvati, nešto da je zadrži da ne padne, da ne otvara kredence i traži hranu, bilo šta da joj zaustavi taj osjećaj u grlu.
Nešto što bi trebalo da se kaže. U tome se našla Silvija, koja taj osjećaj u grlu pobija velikim pohlepnim zalogajima. Bilo šta da nađe pred sobom – samo jede, trpa da se zaustavi taj nekakav osjećaj što ne zna da nađe put.
Nema riječi kojima bi mogli otkriti sami sebi tu tajnu. Silvija i ne zna da postoji neka tajna od koje bježi od kad zna za sebe. Kad duša boli, koža postaje tvrda i kao kavez oko slavuja. Kad bol traži, a ne zna da nađe put i da izađe na sunce, onda tutnji slijepo po tijelu i, kao crni oblaci što nagovještaju veliko nevrijeme, daje do znanja da je došlo vrijeme. Došlo je vrijeme, ali nema spasa: ni ostati ni pobjeći. Kad duša boli gdje god se sakriješ onaj tupi, tromi bol čuči s tobom, u tebi.
A Silvija je jaka, ona je samostalna, lijepa, ima dobru platu, a iako joj posao nije od srca izabran, velika zavodnica ima ono što nas ovaj sistem ubjeđuje da je dovoljno. Ona ima svoj stan, automobil, izlaske, putovanja i muškarce koje zavodi bez ikakve muke.
Uvijek ona odlučuje ko će od partnera ostati, a ko će biti brzo zamijenjen. Ali eto, duša boli, pa nikako da mu shvati razlog, šta fali duši kad tijelo traži hranu, kad “sav kruh svijeta nije dovoljan”, kako to ona reče, da ublaži njenu glad, njenu potrebu. Ta bol, za koju ne možeš naći ni riječi ni mjesto, ne postoji na mapi tijela, nije ni u mesu ni u kostima, kao da ne postoji, ona je samo tvoja i od tebe očekuje da je prepoznaš i izliječiš. Samo ti možeš naći melem za njene rane. Silvija neće da prizna da je po zna koji put iznevjerena. On kao da nije bio ni važan ni vrijedan, ali eto, ona je po ko zna koji put pomislila da je možda baš on taj s kojim će pobijediti svoje strahove.
On je mogao biti taj koji će ublažiti njen strah od ljubavi i polako joj pomoći da pređe s one strane rijeke, tamo gdje su on i ona par. Na onoj strani rijeke ljudi se biraju i ispoljavaju svoje osjećaje i partner ih razumije i iznad svega ostalog; partner te nikad ne ostavlja.
Za njega postojiš samo ti. Zato Silvija bira i nudi virtuelno, na internetu, svoje želje. Ulazi u relacije brzo i još brže izlazi, prije nego što to on uradi. I tako se vrtuljak vrti i dok se nešto, okolo šareni, ona se drži solidno u svojoj poziciji. Samo naveče, kad se vrati kući, ne uspijeva utješiti glad i počinje psihodrama koja daje energije njenom ringišpilu.
Neki dan mi je rekla: “Eto, nisam znala, ali to što me i Mauro iznevjerio, to me pogodilo i evo već četiri dana sam u komi, magla u meni i oko mene”. Silvija neće ni po koju cijenu da završi kao njena mama, uvijek žrtva i uvijek kriva, a otac grub i gluh na sve njene potrebe. Ja čujem Silvijine potrebe i sad počinjemo raditi na dijalogu, počinjemo tražiti prave riječi kojima bi se njena duša prepoznala.
Preći na drugu stranu rijeke zavisi prije svega od nas: šta mislimo i šta radimo. Ili ćemo naučiti plivati i graditi splav, pa tek onda, s one strane potražiti nekoga sličnog, nekoga ko je bio voljan da prepozna neke vrijednosti i da se zauzme za njih.
(Nezavisne)