Bosna i Hercegovina i Sjeverna Makedonija zasad su jedine zemlje koje se nalaze u procesu Akcionog plana za članstvo u NATO-u (MAP).
U NATO-u, međutim, ukazuju na to da je BiH, iako je MAP dobila još 22. aprila 2010. godine na samitu u Talinu, trebalo da podnese prvi godišnji nacionalni program reformi nakon registracije vojne imovine na državni nivo, kako bi se MAP počeo primjenjivati u praksi.
Prilikom ranijih posjeta centrali NATO-a u Briselu rečeno nam je da je pitanje vojne imovine važno kao test spremnosti da li je BiH sposobna i spremna da preuzme svoj dio tereta NATO obaveza u stvaranju sigurnog i bezbjednog okruženja u prostoru NATO-a.
“NATO je definisao da je članstvo otvoreno za bilo koju evropsku zemlju. Uslov je, međutim, da dotična zemlja mora demonstrirati da je u poziciji da ispunjava uslove iz NATO ugovora. Takođe, mora demonstrirati da je spremna doprinijeti bezbjednosti sjevernoatlantskog područja”, rečeno nam je na jednom od brifinga. Iz ovog je jasno da NATO u članstvo može primiti samo stabilnu zemlju koja nije uzrok kriza i nestabilnosti.
Iz izjava i informacija na stranici NATO-a, iako je jasno da je BiH u MAP-u, nije jasno da li se Program reformi, koji je BiH nedavno podnijela u NATO, smatra nacionalnim godišnjim programom (ANP). NATO svjesno izbjegava decidno da se izjasni o ovom pitanju. Tokom nedavne posjete Londonu na NATO samitu nezvanično nam je objašnjeno da tehnička terminologija nije bitna, da je važno da reforme u odbrambenom sektoru treba nastaviti dok se BiH ne odluči o daljim koracima. NATO, zvanično, na pitanje o MAP-u i ANP-u BiH odgovara na sljedeći način:
“Ministri spoljnih poslova Alijanse su 5. decembra 2018. odlučili da je NATO spreman da prihvati prvi ANP. Registracija nepokretne vojne imovine na državni nivo i dalje ostaje od esencijalne važnosti. Saradnja BiH s NATO-om je definisana Programom reformi. Ovaj Program sadrži reforme koje su bh. vlasti spremne preduzeti i za koje traže podršku NATO-a”, navedeno je u NATO-u.
Inače, postoji još jedna nedoumica u našoj javnosti o tome šta je MAP.
MAP je set procedura koje je NATO kreirao iz iskustava primanja prvih posthladnoratovskih zemalja u članstvo krajem devedesetih godina prošlog vijeka čiji je cilj pomoći zemlji da bude spremna za pregovore o članstvu nakon što pregovori zvanično otpočnu. MAP ne predstavlja pregovore o članstvu, već pripremu za pregovore o članstvu.
NATO naglašava da je osnovna pretpostavka bilo kojeg MAP-a da on ne prejudicira članstvo. To znači da članice NATO-a zadržavaju ekskluzivno pravo da u svakom trenutku odluče žele li prekinuti NATO put neke zemlje ili ga žele nastaviti. Da li će NATO pozvati neku zemlju u članstvo ili ne, odluku donose isključivo zemlje članice, time što zvanično šalju poziv u zemlju da otpočne pregovore. Kada dobije poziv, onda će BiH konačno odlučiti želi li ili ne želi početi pregovore o članstvu. Proces uoči započinjanja pregovora može zahtijevati više godišnjih nacionalnih programa.
Pristupni proces za članstvo, kako kažu u NATO-u, ima sedam koraka. U prvom koraku zemlja aspirant treba da pruži dokaze da zaista želi da krene ka članstvu, a onda se odvijaju pregovori u dvije oblasti. U jednoj se pregovara o političkim i vojnim pitanjima, dok se u drugoj govori o pravnim pitanjima i zakonodavnom okviru. U drugom koraku zemlja kandidat šalje pismo namjere s hodogramom ispunjavanja dogovorenih reformi u prvom koraku. U trećem koraku NATO nakon ispunjavanja uslova od strane zemlje aspiranta priprema pristupne protokole koji se kroz anekse priključuju Vašingtonskom ugovoru. Ove protokole mora potpisati svaka od zemalja članica. Četvrti korak predstavlja ratifikaciju pristupnih protokola, takođe u svakoj od zemalja članica. Nakon što u petom koraku Vlada SAD, kao depozitar Vašingtonskog sporazuma, obavijesti generalnog sekretara NATO-a da su sve zemlje članice prihvatile protokole o pristupanju, generalni sekretar poziva zemlju kandidata da se formalno izjasni prihvata li da postane članica NATO-a. U šestom koraku zemlja kandidat sprovodi internu proceduru u skladu sa svojim zakonima, kroz koju formalno odlučuje o prihvatanju članstva, nakon čega, u konačnom koraku, zemlja kandidat dostavlja pristupne instrumente Stejt departmentu Vlade SAD, čime formalno postaje članica.
Objavljivanje ovog teksta dijelom je finansirano grantom Ministarstva inostranih poslova Sjedinjenih Američkih Država (Department of State). Mišljenja, nalazi i zaključci koji su ovdje navedeni pripadaju autorima i ne odražavaju nužno mišljenja, nalaze i zaključke Ministarstva inostranih poslova Sjedinjenih Američkih Država.
(Dejan Šajinović, Nezavisne – Foto: N.N)