Samohrana majka Adevija Kovačević (72) iz sela Bartikovci, desetak kilometara od Sanskog Mosta, brine o nepokretnom i teško bolesnom sinu Adilu (42), a njih dvoje žive bez ikakvih novčanih primanja u staroj i dotrajaloj kući izgrađenoj prije više decenija.
“Imao je on nešto penzije pa se nekako moglo pregurati. Sada nemamo ništa, nikakvih primanja, i živimo od milosti komšija i dobrih ljudi koji nam pomažu”, kaže starica.
Dodaje kako posjeduju nešto obradive zemlje, ali da je, kako godine prolaze, sve teže raditi.
“I ja sam preturila dosta godina, kičma me boli, a imam i drugih zdravstvenih problema. Posijem nešto graha, paradajza i paprike, ali sve je to nedovoljno, težak je život, ali se u zemlju ne može prije vremena”, jada se starica.
Dodaje kako je njen sin nepokretan od ranog djetinjstva, kada je obolio od cerebralne paralize.
Od tada je prikovan za bolesničku postelju i pod njenom stalnom brigom, a zbog posljedica teške bolesti izgubio je i moć govora.
“Dok je suprug bio živ sve je bilo lakše, a sada moram sama voditi brigu o njemu. Nije naučio da ostaje sam, jer tada dobija panične napade straha. Prije godinu dana sakupila sam papire i predala zahtjev za pomoć, ali evo do danas nikakav odgovor nisam dobila”, jada se Kovačevićeva.
Kaže kako je kućica u kojoj žive davno sagrađena, da su joj zidovi puni rupa i da je stolarija potpuno propala, zbog čega je zimi vrlo hladno, a ljeti neizdrživo zbog sparine.
Zbog nemogućnosti da plate električnu energiju Kovačevići su ostali bez struje pa noći provode uz svjetlost svijeće. Također, nemaju ni vode u svom porodičnom domu pa je donose od komšija.
Teško je zamisliti da u 21. vijeku postoje ljudi koji žive u ovakvom siromaštvu, životom koji je lišen osnovnih civilizacijskih tekovina i elementarnih životnih uslova. Majka i sin ne posjeduju telefon niti žiro račun u banci, a svi koji im žele pomoći mogu posjetiti njihov porodični dom u selu Bartikovci.
(Nezavisne)