Pozorište je mjesto gdje glumac na trenutak postaje neko drugi izlazeći iz sopstvene zone komfora i predviđenih okvira, a publika ga bezuslovno prati u tome, vjerujući svakom predstavljenom pokretu i riječi.
U spoju stvarnog i nemogućeg, lutkarski teatar predstavlja čvrstu sponu između realnosti i mašte, a glumac kroz lutku, glavno sredstvo pozorišne lutkarske predstave, u tih nekoliko trenutaka na sceni nesebično poklanja publici svoju dušu. Lutke su svijet između sna i realnosti, svijet igre, mašte i slikovnih znakova na sceni. Da li i koja pozorišta u Bosni i Hercegovini njeguju lutkarstvo, koliko su predstave ovog tipa zanimljive za djecu i odrasle i koliko je vremena uopšte potrebno za izradu jedne lutke pitanja su na koja su odgovore davali ljudi koji se danas bave ovom granom teatra.
“Lutkarska umjetnost je višestrana i njome se bave ne samo oni koji kreiraju lutke, nego i tehnolozi koji smišljaju načine kako da te lutke budu žive pred publikom. Na primjer, onaj ko nacrta lutku mora misliti i na to da ona mora ispuniti svoju scensku funkciju i da može da prenese emociju glumca koji je vodi. Pravi majstori u lutkarstvu su uspijevali da naprave i likovni i lutkarski identitet svake predstave svojom lutkom koju su uspijevali da izmisle, da joj nađu karakter i da je na neki način pretvore u pozorišno sredstvo koje je ono čime glumac – animator prilazi publici i daje svoju dušu kroz lutku”, izjavio je Nedžad Maksumić, umjetnički direktor mostarskog Pozorišta lutaka.
Maksumić je objasnio da je ranije postojala velika tradicija izrade raznih vrsti lutaka, a danas je to veoma rijetko jer sa promjenom sistema i prihvatanja tržišnog razmišljanja o pozorištu, sve se pretvorilo u način da je najbolje što brže sa svakom predstavom zaraditi mnogo novca i predstaviti je što većem broju publike.
“Ranije su postojale radionice gdje su nastajali razni tipovi lutaka, a sada jednostavno na cijelom prostoru bivše Jugoslavije teško je pronaći radionicu u kojoj je to moguće uraditi. Svako pozorište lutaka je istovremeno i muzej lutaka. Sve te pozorišne lutke koje su napravljene za pojedine predstave su i umjetnička djela. Banjalučko pozorište već sada ima muzej svojih lutaka, što smatram da je izuzetno važno i lijepo, a u Mostaru, nažalost, u ratu su nestale sve lutke koje su do 1992. bile u predstavama. Tek od tada, od poslije rata, postoji fundus lutaka koji zaista vrijedi predstaviti publici”, pojasnio je Maksumić.
On je dodao da je lutkarstvo u BiH nešto što je trenutno u ostacima i da je to velika šteta, jer u pozorištima u BiH, čak i onima koja su namijenjena djeci, sve manje je lutaka, a kao svijetle primjere postojanja lutkarstva u BiH naveo je Banjaluku i Mostar.
“Banjalučko Dječije pozorište RS ovih dana ima svoje najsvjetlije dane jer nakon perioda rada kada je direktor bio Peđa Bjelošević, nastavilo je tim putem i zaista postiže izvanredne rezultate gdje god da dođe i koju god predstavu da napravi. Osim Banjaluke, Mostar je jedna od prijestonica bosanskohercegovačkog lutkarstva jer ima čak dva pozorišta lutaka, tako da se manje-više na ta dva grada svelo lutkarstvo BiH. Sarajevsko pozorište mladih vrlo rijetko, recimo svake dvije godine, napravi neku predstavu lutkarskog tipa. Postoje neki ambiciozni projekti u Zenici, u njihovom Bosanskom narodnom pozorištu, a ostalo je sve nekako u tragovima”, rekao je Maksumić za “Nezavisne”.
Ismir Fazlić, v.d. direktora Pozorišta mladih u Sarajevu, kaže da svaka lutkarska predstava iziskuje mnogo vremena i predstavlja dugotrajan proces.
“Potrebno je minimum šest mjeseci, ima tu više tehnika, a mi konkretno imamo sreću jer je tu naša uposlenica koja se time bavi pa nam to olakšava posao. Što se tiče BiH, slabo je zastupljeno to zanimanje, tako da većina pozorišta pribjegava nekim alternativnim rješenjima. Na primjer, kod nas dosta rade umjetnici iz Bugarske, a u Rijeci ima jedan studio gdje se prave dosta kvalitetne lutke”, objasnio je Fazlić.
On je dodao da je Pozorište mladih u Sarajevu izuzetno posjećeno i da smatra da posjeduju jedno malo nacionalno blago, ali i da se trude da bar jednom godišnje publici prikažu novu lutkarsku predstavu.
“Imamo tu sreću što su kod nas radili vrhunski umjetnici. Imamo ideju da Pozorište mladih napravi izložbu koja bi bila stalnog karaktera i koja bi bila stalno predstavljena našim sugrađanima. Nešto je stradalo u ratu, ali većina je sačuvana, tako da stvarno imamo jedno malo nacionalno blago. S aspekta popularnosti i posjećenosti, nekad imamo problema što ne možemo sve staviti u jedan termin, gdje se traži karta više, tako da možemo reći da su ovdje lutke i dalje popularne”, zaključio je Fazlić.
Glumica Dječijeg pozorišta RS u Banjaluci Aleksandra Spasojević smatra da je lutka uvijek bila predmet koji ima raznovrsnu i bitnu ulogu u odrastanju.
“Sve ono što ne može živ glumac sam – s lutkom je moguće. A čarolija koja se napravi u mnogim lutkarskim predstavama i način na koji se poveže sa publikom je najveća katarza kojoj svi težimo u pozorištu. Lutkarstvo je jako bitno u obrazovanju i djece i odraslih, a mnogi misle da se lutkarske predstave rade samo za djecu, što naravno nije istina, pa tome mogu posvjedočiti i naši vjerni gledaoci koji se sjećaju lutkarskih predstava za odrasle u našem DP RS”, objasnila je Spasojevićeva.
Ona je naglasila da su lutkarske predstave uvijek posjećene i da tome svjedoči Festival pozorišta za djecu DP RS, koji ove godine proslavlja svoj 20. rođendan.
“Nažalost, lutkarstvo polako izumire na svim područjima, a možemo pretpostaviti i zašto. Prvo, sve je manje reditelja lutkara, teatrologa i ljudi koji su njegovali ovu vrstu umjetnosti, a drugo, lutkarske predstave su mnogo skupe, za njih su potrebne velike investicije. Ali, mi se zaista trudimo da održimo i kvalitet i kontinuitet naših predstava i još stavljamo akcenat na lutku. Lutka mnogo više riječi može da ‘kaže’ i lutka je uvijek samo ono što treba da bude”, zaključila je Spasojevićeva.
Izvor: Nezavisne novine