Neki novi klinci su za njega samo čuli. Mnogi koji polako zasnivaju svoje porodice, nisu ga nikada vidjeli na delu. I ne čudi, prošlo je više od tri decenije otkako ga nema među nama. A bio je toliko sjajan da i sada, 33 godina od tragične smrti, njegovo grobno mjesto uvek krase latice. Dragan Mance, legenda Partizana koja i poslije života živi.
Igrao je tako malo, tako kratko. A opet, dovoljno da uđe u vječnost. Imao je samo 23 godine kada je poginuo. Na autoputu, u punoj brzini, udario je u stub, pa u zid, pa u drugi stub. Tek tako, završila se njegova priča. A zapravo, kao da je tada tek počinjala.
Partizanovi “grobari” su ga smatrali najboljim koji je u tom trenutku igrao fudbal na svijetu. Navijački pogledi često nisu potpuno racionalni jer emocije itekako umiju da prevladaju, ali da je neko, tada, ponudio nekog svjetskog asa u zamjenu za njihovog Mancea… Teško da bi to prihvatili. Valjda zato što su se ovdje oduvijek cijenili oni koji su vijerni nekim vrijednostima, piše Blic.
A Mance je volio Partizan. Pobjeđivao je bolje od sebe talentom i radom na njemu. Autobusom je dolazio na treninge, dok nije malo stasao, pa ušao u kola. Kobna kola, tog 3. septembra, prije tačno 33 godine. Ali, prije tog tužnog dana, igrao je svakog dana – kao u transu. Imao je samo 23 godine kada je posljednji put sjeo za volan. Samo 23 godine, a iza sebe već 174 gola za Partizan. Bio je i mladi, i olimpijski i “A” reprezentativac. A, prije svega, sjajan golgeter.
Zvezdaši ga baš i nisu mnogo voljeli. I ne čudi, dao im je četiri gola. Ali, jedno je ljubav, a drugo poštovanje. To, vjerovatno, niko od „crveno-bijelih“ nikada nije prevalio preko usana, ali su na mnoge načine pokazivali. Ne vjerujete? Da probamo ovako:
Čuvši za Draganovu želju da i on ima kopačke koje je nosio Maradona, baš nove i baš skupe kopačke, zvezdaš Boško Đurovski je mladiću iz rivalskog kluba – ispunio želju. Kupio mu je baš te kopačke i poklonio.
Mance nije stigao da ih proba na utakmici. Dobio ih je 1. septembra, a trećeg, baš na ovaj dan, kolima je otišao u vječnost. Samo što je počela njegova karijera. Samo što je počela sezona.
Do kraja te sezone niko u Partizanu nije nosio Manceovu devetku. A i kako bi? Ona je bila njegova. I one kopačke, isto. I sva ona ljubav, i sve one pobjede, i sve one suze. Ali, tako to ide kada se legende presele.
I sada, 33 godina kasnije, kada prođete beogradskim Novim grobljem, pa u onom dijelu bliže Sjevernom bulevaru prođete jednom poprečnom grobljanskom stazom, u parceli 108, na grobnom mjestu 398a, vidjećete latice. Uvijek sveže. I skulpturu, u prirodnoj veličini. Na koljenima, radosnu. A na skulpturi – dvije podignute ruke stisnute u pesnice.
Pobjeda.
Tako se jedino i nazivaju trenuci u kojima i slučajni prolaznici, čak i oni kojima je život „crveno-bijelim“ protkan, zastanu, pomole se i osmjehnu – jer su imali čast da gledaju jednog takvog igrača.
(srspkainfo)