Do informacije da li ste trudni danas se dolazi prilično jednostavno – piškite na štapić i onda čekate da se pojave linije.
Kućni testovi za trudnoću prvi put su počeli da se koriste 60-ih godina. Oni funkcionišu tako što u urinu otkrivaju humani horionski hormon gonadotropin (hCG) – koji proizvode ćelije u placenti tokom trudnoće.
Testovi krvi mogu vam dati odgovor samo 11 dana nakon začeća, testovi urina nekoliko dana kasnije, a prenatalni test otkriva nam zdravstveno stanje ploda.
Naravno, pozitivan test na trudnoću ne mora nužno dovesti do prinove, jer svaka peta trudnoća nažalost završava pobačajem. Ipak, na pozitivan test se često gleda kao na pozitivan početak putovanja ka roditeljstvu.
Međutim, u prošlosti stvari nisu bile tako jednostavne. Očigledni znaci izostanka menstruacije ili želje za hranom mogu značiti trudnoću, ali sve dok tehnologija nije uznapredovala, nije bilo načina da se sazna da li su ovi znaci posljedica bolesti, menopauze, ili drugog stanja.
Od antičke Grčke pa nadalje, vjerovalo se da će žene znati da su trudne ako su osjetile da se materica zatvara nakon seksa – što je naravno nemoguće.
To ipak nije spriječilo ljude da tragaju za pouzdanijim metodama. Hipokratov medicinski tekst iz 4. vijeka prije nove ere predlaže da se pije hidromel prije spavanja. To je bila mješavina vina, vode i meda za koju se govorilo da izaziva bol i ‘tutnjavu’ ako je žena zatrudnjela.
Kim Filips, profesorka istorije na Univerzitetu u Oklandu, proučavala je “Tajne žena”, medicinski tekst iz 13. vijeka koji je sugerisao da ako su grudi djevojke okrenute nadolje, to znači da je trudna. Smatralo se da je to zbog toga što se „u trenutku oplodnje krv kreće naviše ka grudima“.
Uloga urina
Danas je urin ključan za dobijanje pouzdanog odgovora i iako može izgledati kao moderan metod, to nije slučaj. Zapravo, tri drevna papirusa otkrivena u Egiptu pokazuju da je urin korišćen za utvrđivanje trudnoće prije čak 4.500 godina.
Ovi papirusi opisuju ili ženu koja želi da zna da li će zatrudnjeti ili ženu koja bi mogla biti trudna, a koja urinira na sjeme pšenice i ječma tokom nekoliko dana. Ako prvi nikne ječam, to je dječak, ali ako pšenica poraste, to je djevojčica. Ako nijedno sjeme ne nikne, onda nije trudna.
Tokom istorije u upotrebi su bile mnoge varijacije testova koji koriste urin. U brojnim medicinskim receptima od srednjovjekovnog perioda nadalje, za iglu potopljenu u ženski urin se tvrdilo da postaje crvena ili crna ako je žena trudna. U 16. veku „igla“ (needle) je pogrešno tumačena kao „kopriva“ (nettle), što je dovelo do zaključka da žena treba da ostavi koprivu u urinu preko noći, a ako ujutru ima crvene mrlje, onda je trudna.
Ovi testovi su se izvodili pod nadzorom ljekara ili samostalno. Od kada je osnovan 1518. godine, Kraljevski koledž ljekara u Londonu je ženama iscjeliteljkama zabranio da se bave medicinom, a to je uključivalo i uroskopiju (medicinski pregled urina). Pojedine su se ipak oglušivale na takvu odluku.
Početkom 17. vijeka, žena poznata kao Gazdarica Phillips – vjerovatno babica – izvedena je na sud jer je koristila uroskopiju za dijagnozu trudnoće. Catherine Chaire, žena koja se ilegalno bavila medicinom u Londonu 1590-ih, imala je svoj metod: tvrdila je da može „dijagnosticirati trudnoću pranjem odjeće crvenom ružinom vodicom i sapunom“.
Savremene metode
Fokus na urinu u mnogim testovima predstavlja ono što danas znamo, a varijacije ovih testova zasnovanih na urinu ponavljane su u medicinskim spisima sve do 17. vijeka.
Ako bi se ženski urin držao u zatvorenoj posudi nekoliko dana, u njemu bi se vidjele „određene žive stvari“, prema Compleat Midvives Practice (1656). Druga opcija je bila da se urin prokuva, a bijele pruge su značile da je žena trudna.
Tridesetih godina prošlog vijeka pojavile su se prve sugestije da se testovi sjemena, opisani u starom Egiptu kao magični, ne smiju odbaciti. Istraživanje koje je testiralo teoriju pokazalo je da je 70% vremena urin trudnica zaista podstakao sjeme – iako nije bilo nikakve korelacije sa polom djeteta. Korišćenje urina muškaraca ili žena koje nisu bile trudne nije imalo efekta. Jasno je da je u urinu trudnica zaista postojala jedinstvena supstanca.
Ovo istraživanje iz 20. vijeka dokazalo je da su svi ti istorijski testovi – bilo da se radi o sjemenkama ili iglicama – bili zasnovani na nečemu mnogo realnijem od specijalnih pića, pranja veša u ružinoj vodi ili provjere grudi.
Još jedan način korišćenja urina u testovima na trudnoću uveden je 1920-ih i 1930-ih. Prvo, miševima ili zečevima je ubrizgan urin trudnice da bi se vidjelo kako su se njihovi jajnici promijenili. Kasnije su umjesto njih korišćene žive žabe krastače (poželjna vrsta je bila afrička krastača sa kandžama) i ubrizgavan im je ženski urin. Ako je žena trudna, ženke krastače bi puštale jaja.
Istraživanja o tome su nastavljena 1950-ih, ali sve ove metode su bile skupe i nisu bile 100% pouzdane. Osim toga, nisu bili tako dobre ni za miševe i žabe takođe. A 1960-ih, nova saznanja o antitijelima dovela su do testa na trudnoću kakav danas poznajemo.
Trudnoća je oduvek igrala ključnu ulogu u istoriji žena, a mogućnost da zatrudnite bila je od suštinskog značaja za pitanja nasljeđa i sukcesije. Sa druge strane, istorija testiranja trudnoće pokazuje da su ljudi često bili na dobrom tragu, čak i prije nego što su imali alate pomoću kojih bi mogli da provjere svoje nalaze.
Foto: https://pixabay.com/photos/baby-test-baffled-timid-scared-2197097/