Dušan Kovačević, akademik, književnik, dramski pisac, scenarista i reditelj u pisanom intervjuu za “Nezavisne novine” rekao je da problem nestajanja treba postaviti kao jedan od najvažnijih državnih problema.
“Malo nas je i ako se raziđemo ostaće samo polja i prazne kuće, kao u mnogim srpskim selima”, rekao je Kovačević, ističući da se odlazak ne može spriječiti, ali da se može i mora smanjiti.
Govoreći o kulturi, Kovačević ističe da je ona uvijek bila posljednja briga države i da se ništa neće promijeniti dok o kulturi odlučuju nekulturni ljudi.
NN: Centralna tema Vaših javnih istupa u posljednje vrijeme je uglavnom nestajanje i odumiranje Srba i Srbije u demografskom smislu. Gdje smo danas i kako Vi vidite ovaj prostor u nekoj skorijoj budućnosti?
KOVAČEVIĆ: Zemlja bez stanovnika zove se poljana. I da Srbija ne bi jednog dana morala da menja ime, trudim se već duže vreme da pričam i pišem o tome kako je nestajanje našeg naroda (neprimetno i polako) jednog dana izazvalo paniku, s alarmantnim upozorenjem: Mi nestajemo! Ovaj panični uzvik upozorenja neće ništa bitno učiniti ako se problem nestajanja ne postavi kao jedan od najvažnijih državnih problema. Kako ga rešiti posle 20. veka koji je bio poguban po biološki opstanak srpskog naroda? Hitnim, prioritetnim merama od rađanja, zapošljavanja, do brige o porodici i opstanku u našoj zemlji.
NN: Udruženje “Misli dobro” iz Banjaluke odlučilo je da preko predstave “Hipnoza jedne ljubavi” i u Republici Srpskoj ukaže na problem odlaska, rasipanja porodica, odumiranja sela. Shvata li politika pozorište i ima li ono snagu da u doba sveprisutnih rijaliti programa, razvrata, bluda i nemorala ako ništa barem da ukaže na problem?
KOVAČEVIĆ: Ovu predstavu smo uradili upravo zbog svega pomenutog u vašem pitanju. “Hipnozu jedne ljubavi” sam pisao godinu dana, a taj problem odlaska iz zemlje bio mi je jedan od najbitnijih društvenih problema. Malo nas je i ako se raziđemo ostaće samo polja i prazne kuće kao u mnogim srpskim selima.
NN: Šta je potrebno da država uradi kako bi se zaustavilo nestajanje i odlazak ljudi s ovih prostora? Imamo li vremena da preokrenemo stvari? Stvorena je atmosfera da je to nezaustavljivo i uzrokovano globalnim fenomenima na koje se ne može uticati.
KOVAČEVIĆ: To jeste globalni problem, ali je razlika između naše zemlje i zemalja sa 100 miliona stanovnika stotinu puta veća. Odlazak se može i mora smanjiti – ne može se sprečiti, samo prioritetnom brigom za život porodice i mladih ljudi koji je stvaraju.
NN: U Srbiji, a i Republici Srpskoj, imamo “višak patriotizma”. Razmetanje floskulama i busanje u prsa postalo je potvrda rodoljublja i nacionalne odgovornosti. Kako smo došli u tu situaciju i da li danas uopšte imamo iskrenih i pravih patriota? Gdje su oni danas i zašto se ne vide dovoljno?
KOVAČEVIĆ: Patriotizam se lako dokazuje jednostavnim pitanjem: pokažite mi šta ste uradili, napravili za ovu zemlju? Ne šta ste rekli. Zanimaju nas dela, a ne reči.
NN: Kultura u Srbiji, ali i Republici Srpskoj uglavnom se smatra kao trošak. Za kulturu nikad nije bilo dovoljno novca i u posljednje vrijeme sve više ljudi zaboravlja na kulturu. Kolika je tu odgovornost države, a koliko kulturnih radnika?
KOVAČEVIĆ: Uvek je kultura bila poslednja briga države – smatrana je za luksuz dokonih ljudi. I ništa se neće promeniti dok o kulturi odlučuju nekulturni ljudi. A identitet jednog naroda najbolje se vidi kad se pomenu dometi njegove kulture.
NN: Vaši likovi iz djela “Maratonci trče počasni krug”, “Radovan Treći”, “Ko to tamo peva” i danas su živi. Zašto danas nemamo tako uspješnih projekata?
KOVAČEVIĆ: Ovo pitanje bi moglo da se postavi školama i akademijama koje stvaraju nove generacije “izvođača umetničkih radova”, što bi rekao Zoran Radmilović.
Izvor: Nezavisne novine/ Uroš Vukić