Sutra se navršava 13 godina od martovskog pogroma nad Srbima, srpskim svetinjama i srpskom imovinom na Kosovu i Metohiji.
Tog 17. marta 2004. godine i tokom naredna dva dana Srbi su po drugi put nakon 12. juna 1999. godine doživjeli egzodus.
Državni sekretar u Ministarstvu spoljnih poslova Srbije Veljko Odalović uvjeren je da su Albanci krvavi pir sproveli u punoj koordinaciji sa međunarodnim subjektima.
“Dani progona, uništavanja svega što je srpsko ili podseća na Srbe, dani su koji će ostati ucrtani ne samo u podsvesti svakog Srbina, već i u istorijskim čitankama”, kaže Odalović.
On podsjeća “savjesne mirotvorce” da su svoj cinizam pokazali i razobličili “tovarenjem” Srba iz ugroženih područja u vojne kamione, odvozeći ih u žicama ograđene prostore, iz kojih su putevi povratka na ognjišta bili zabranjene rute.
U tom zločinačkom poduhvatu Albanci su protjerali 4.012 Srba od kojih se, prema zvaničnim podacima UNHCR-a i Ministarstva za zajednice i povratak samoproglašenog Kosova, vratilo tek nešto više od dvije stotine, iako je u međuvremenu izgrađeno blizu 500 povratničkih kuća.
Pusta su ostala naselja Svinjare i južni dio Kosovske Mitrovice, gdje jedino paroh sa svoja tri sina čuva srpstvo i svetinju posvećenu Svetom Savi.
Bez Srba je ostao urbani dio Obilića, Donje Mahale, Orahovca, Zočišta, Velike Hoče, Srpski Babuš i Talinovac u opštini Uroševac, te desetine srpskih sela uz magistralni put Klina-Peć i Peć-Dečani.
U gradskom dijelu Istoka ostalo je njih desetak, u Klini dvadesetak, Prizrenu, ako se ne računaju učenici Bogoslovije, desetak, Đakovici dvije monahinje, u Srbici samo monahinje u Manastiru Devič, u Mališevu, Štimlju, Suvoj Reci, Kačaniku, Podujevu i Uroševcu nema Srba, a u Vučitrnu samo lokalni paroh sa suprugom.
Desetak Srba u Srpskoj ulici u Gnjilanu i u Kosovskoj Vitini njih tridesetak čuvaju srpstvo.
U glavnom gradu južne srpske pokrajine dvadesetak staraca i Srpkinja u mješovitim brakovima, sa dvojicom paroha i njihovim porodicama živi su svjedoci etničkog čišćenja i progona Srba.
U sinhronizovanoj akciji etničkog čišćenja Kosmeta u martovskom pogromu ubijeno je osmoro Srba.
U sukobima sa pripadnicima Kfora i međunarodnim policajcima ubijeno je 11 Albanaca.
Povrijeđeno je najmanje 170 Srba, kao i desetine pripadnika međunarodnih snaga koji su se sukobili sa lokalnim Albancima štiteći Srbe i njihovu imovinu.
Porušeno je oko 800 srpskih kuća i zapaljeno 35 vjerskih objekata, uključujući 18 spomenika kulture, među kojima i Crkvu Bogorodice Ljeviške u Prizrenu, koja je kasnije stavljena na listu spomenika pod zaštitom Uneska.
Porušeno je ili zapaljeno deset srpskih škola, domova zdravlja, pošta i drugih objekata države Srbije.
Prema podacima Eparhije raško-prizrenske Srpske pravoslavne crkve iz aprila 2004. godine, uništeno je oko 100 crkvenih objekata.
Međunarodni tužioci i sudije na Kosovu i Metohiji procesuirali su sedam slučajeva uništavanja crkava i 67 osoba osudili na zatvorske kazne od 21 mjeseca do 16 godina.
Povod ili izgovor za pogrom bila je kampanja albanskih medija u kojoj su lokalni Srbi optuženi da su, koristeći pse, natjerali preko rijeke Ibar dvojicu albanskih dječaka iz sela Čabar, kod Zubinog Potoka, od kojih se jedan utopio.
UNMIK policija utvrdila je da su optužbe bile lažne, a portparol međunarodne policije Neridž Sing izjavio je tada da su “preživjeli dječaci nakon tragedije bili pod jakim pritiskom albanskih novinara i političara da optuže Srbe iz susjednog sela”.
U Gračanici će sutra polaganjem cvijeća i vijenaca ispred Spomenika kosovskim junacima i akademijom u Domu Kulture, u organizaciji Udruženja rodbine nestalih i kidnapovanih na Kosovu i Metohiji, biti obilježeno 13 godina od martovskog pogroma.
Izvor: Srna