Ono što je Draško Stanivuković htio da o njemu objavi Nebojša Vukanović, to je on bez provjere i objavio. Na način da mu je Stanivuković podvalio fotografije i snimke koje je ovaj predstavio kao dokaz čuvene “simbioze”.
Političke posljedice ovog slučaja, o kome bruji cijela BiH, tek će da se vide.
Ovaj put slučaju pristupamo sa komunikološkog i novinarskog aspekta, jer je očigledno da je ovo samo jedan u nizu primjera koji dokazuju da, u jagmi za informacijama, imamo fenomen masovnog plasiranja poluinformacija, inisinuacija, pa čak i laži, u pakovanju “ekskluziva”. Nekad namjerno, a ponekad slučajno.
Kako je Vukanović nasjeo na podvalu Stanivukovića i da li je mogao i morao da je prepozna? Da li brzina objave “vijesti” više ne dozvoljava vrijeme za provjere? I šta narodu preostaje u cijeloj priči?
Borislav Vukojević, viši asistent na FPN Banjaluka, kaže da je ovo tipičan primjer kako se kreiraju lažne vijesti. Međutim, ako bismo govorili o tome da li je neko više ili manje pogriješio, dodaje Vukojević, moramo prvo da stavimo u kontekst – za šta služi Vukanovićev blog.
– Ako prihvatimo njegovu tvrdnju da se on na tom blogu bavi novinarstvom, onda on pravi veliki problem. Ukoliko on na svom blogu se bavi političkim djelovanjem, dakle u službi svoje stranke, onda ne možemo reći da on radi nešto loše. Zašto kažem da je ovo produkcija lažnih vijesti? Imamo pseudo događaj koji je navodno inscenirao Stanivuković, poslao Vukanoviću i on je to gotovo identično objavio na svom blogu. Zato kažem, ako uzmemo da je njegov blog medij za informisanje javnosti, koji ima poprilično široku publiku, onda ga je Stanivuković pobijedio. U smislu da ga je nasamario, da je ovaj uzeo neprovjerene činjenice, a to je u novinarstvu pogubno. S druge strane, ako prihvatimo tezu da je Vukanovićev blog njegovo sredsvo informisanja u političke svrhe, onda je u suštini on bliže “pobjedi” – objašnjava Vukojević.
Ali, prema njegovim riječima, bez obzira na zaključak ko je koga uspio da nasamari, u svakom slučaju je javnost ta koja ispašta.
– Ona treba da dobija konkretne, korektne, provjerene informacije, a mi ustvari dobijamo jednostrane, ostrašćene, čak izrežirane događaje kako bi se dvojica političara sukobljavali – kaže Vukojević za Srpskainfo.
Nusefekat
Kako čitaoci/građani da se bore protiv okavnih pojava? U odgovoru na ovo pitanje Vukojević se vraća na to u kom svojstvu se Stanivuković i Vukanović obraćaju javnosti.
– Bez obzira na to ko je manje pogriješio, oni gađaju svoju ciljnu publiku. I za svoju publiku oni su pobjednici. To je njima jedino važno. Ako je to politički cilj, onda oni u tom političkom cilju uspijevaju. Međutim, šta je nusefekat toga? To ja da oni urušavaju kompletnu opoziciju i pomažu njihovim političkim protivnicima da svoje probleme rješavaju kao da ih nema. Kao da je izrežirano, sve se dešava baš juče kada SNSD ima gorućih problema u Gradskom odboru Banjaluka, kada na sjednicu dolazi Milorad Dodik, kada se postavlja pitanje da li se podnose Vlado Đajić i Luka Petrović. Iz toga dobijamo pomirljive tonove, kao da je sve riješeno, da je sve u redu, a s druge strane gore mediji i društvene mreže o tome ko je koga nasamario u sukobu Stanivukovića i Vukanovića – objašnjava Vukojević.
Hipervrijeme
Komunikolog Mladen Bubonjić naglašava da je fenomen lažnih vijesti prisutan odavno širom svijeta, pa i kod nas, te da su ga poznati političari poput Donalda Trampa na neki način legitimizovali. Odnosno provukli kroz neke legitimne aspekte zato što su i oni sami koristili sumnjive informacije.
– Kako se protiv toga možemo boriti? To je drugi problem zato što živimo u hipervremenu, pogotovu u eri ekstra brzog protoka informacija, gdje ljudi, uzevši u obzir da su najčešće površni u percipiranju tih informacija, nemaju vremena, a ni volje, da ih prime na adekvatan način. Drugim riječima da sagledaju sve aspekte, iz svih uglova, kada se informišu – kaže Bubonjić za Srpskainfo.
U prevodu, ljudi se danas najčešće jednokanalno informišu, a to znači samo iz jednog izvora i stvaraju sliku svijeta na osnovu njegove informacije.
– Na konkretnom primjeru, da se informišemo iz ugla Stanivukovića ili iz ugla Vukanovića dobili bismo samo jednu percepciju, jedan pogled na svijet. A ljudi koji najčešće nemaju vremena, ni želje, svoju percepciju zasnivaju, ne na argumentaciji, nego na unaprijed utvrđenim stavovima. Tako da onaj ko je na tom fonu, teško da će u potpunosti sagledati sliku nego će držati jednu stranu. Ne samo u ovom slučaju. Rat je između ostalog počeo kod nas na osnovu toga, na isključivim percepcijama, na nemogućnosti ili na izostanku volje da se pogleda iz više aspekata. To nije nešto novo, bojim se da će biti samo gore uzevši u obzir da su nove generacije tek površne i tek oni svoju sliku svijeta grada ne percepcijama i to najčešće na društvenim mrežama, a gdje imaju pažnju zlatne ribice, dakle treptaj oka koliko im treba da pogledaju neki naslov i na osnovu toga grade percepciju o nekim događajima – objašnjava Bubonjić.
U konkretnom slučaju, akteri, pogotovo Vukanović, ne biraju riječi u javnoj komunikaciji. Bubonjić ističe da su najmanje dva razloga za to – u društvu je nedovoljno razvijena politička i demokratska zrelost, a drugo, takva komunikacija se prima, ne samo odozgo, nego i iz baze.
– Ne samo od strane političara nego i od naroda. S jedne strane političari odgovaraju tim zahtjevima publike za komunikacijom koja obiluje vrijeđanjem, isključivim pogledom na svijet, neargumentovanim istupanjem. Pored toga što i sami imaju manjak političke i demokratske zrelosti kada je riječ o javnim nastupima. Imali smo već dvije decenije model ponašanja, govorim o Miloradu Dodiku, koji je u našem području brendirao, najblaže rečeno, drčan nastup. Istovremeno, ovaj konkretan slučaj je i borba za poziciju u okviru opozicionih redova. To na kraju vodi prema potpunoj dezintegraciji opozicije – zaključuje Bubonjić.
Srpskainfo