“Veći broj testiranja dovodi do većeg broja zaraženih, veći broj zaraženih stvara veću dramu, veća drama dovodi do još većeg broja testiranih, još veći broj testiranih dovodi do većeg broja zaraženih, još veći broj zaraženih do još veće drame, drama prelazi u histeriju i tako dalje, i tako u krug, kao na ringišpilu, sve brže i sve luđe”, konstatovao je.
Osvrnuo se i na način medijskog saopćavanja broja zaraženih osoba koronavirusom.
“Eko neki dan je jedan portal u naslovu izvijestio da je u Zagrebu zaraženo skoro pola stotine ljudi. Znate li koliko je tih stravičnih skoro pola stotine ljudi? 47 zaraženih. Ali 47 nije dovoljno strašno, ljudi će se više uplašiti ako imamo skoro pola stotine zaraženih. Tako ćemo i mi reći da je u Hrvatskoj danas zaraženo više od jedne desetine od hiljadu ljudi pa se vi mislite koliko je to ljudi, mora da je neki strašan broj, a broj je kako ste već čuli u večerašnjem RTL Direktu – 136”, ukazao je Šprajc.
Osim o utjecaju medija, govorio je i utjecaju filmova na stav javnosti o pandemiji.
“No s obzirom da je riječ o smrtonosnoj pandemiji svaki je broj dovoljno strašan, reći ćete vi i bit ćete potpuno u pravu. Svi smo gledali filmove o zaraznim bolestima, znamo kako u takvim smrtonosnim pandemijama i samo jedan zaraženi može izazvati katastrofu svjetskih razmejra. Ako već nismo gledali ‘Zarazu’ s Gwyneth Paltrow ili ‘Outbreak’ s Dustinom Hoffmanom ili jugoslavenski hit ‘Variola Vera’, gledali smo vijesti iz Bergama ili New Yorka gdje su bolnice zatrpane oboljelima od te strašne, visokozarazne i smrtonosne bolnice”, istakao je.
Zatim je podsjetio na stvarnost.
“Pa kako se onda živi u uslovima tako strašne, visokozarazne i smrtonosne pandemije, pita se recimo stanovnik Kiribata, jedne od desetak zemalja na svijetu gdje nema zaraženih od koronavirusa. Padaju li ljudi u Zagrebu po tramvajima hropćući krv na ustima, je li u Splitu vojska na ulicama i tjera ljude u kuću i provodi polciijski sat, dok neki naš Dustin Hoffman alias Krunoslav Capak grozničavo radi na cjepivu? Pa ne baš”, rekao je Šprajc.
Za njega skoro da i ne postoji razlika između Kiribata i Hrvatske.
“Život u uslovima te strašne, visokozarazne i smrtonosne pandemije ovdje u Hrvatskoj, izgleda prilično slično kao na Kiribatima gdje nema nikakve epidemije. Čak i bolje nego na Kiribatima jer u strahu od epidemije na Kiribate više niko ne ide, pa ondje zato i nema epidemije, ali nema ni nekog života. A ovdje evo i ovog vikenda došlo skoro 250.000 turista željnih epidemije. Zajedno s domaćinima partijaju na plažama, partijaju na crkvenim svečanostima, partijaju na narodnim svečanostima. Evo jučer je u Zagrebu održan predivni velebni polumaraton na kojemu je bilo više od 800 ljudi. Bez maske naravno, kakav bi to bio maraton pod maskama. Ljudi se dakle druže, grle, ljube, vesele, plešu, pjevaju, trče, a evo i sad mogu i u kino da uživaju u kokicama, društvu i filmu. Kino u epidemiji bolje je nego ikad prije, poručuju nam oduševljena lica ljudi s plakata”, naveo je.
Šprajc smatra da bi navedeni prizori zbunili stanovnika Kiribata.
“Stanovnik Kiribata bi naravno bio malo zbunjen smrtonosnom pandemijom u kojoj se tako dobro živi, u kojoj se ljudi druže, partijaju, slave, plešu i pjevaju, bio bi malo zbunjen i epidemiološkim mjerama koje mnogo toga preporučuju, a malo toga zabranjuju, u kojoj ljudi mogu u kino kad hoće i kako god hoće, ali djeca u školu mogu samo u mjehurićima, da se ne daj Bože jedna djeca s drugom djecom ne bi slučajno srela. Stanovnik Kiribata bi nakon svih tih konfuznih i kontradiktornih informacija, preporuka i uputa i skoro pola stotine uputa o tome kako djeca trebaju ići u školu i kako u školi nigdje ne trebaju ići, vjerojatno već počeo nekontrolirano trzati glavom. Ali mi ovdje smo već navikli i nije nam ništa”, zaključio je Zoran Šprajc.