Banjalučka književnica Sava Guslov Marčeta se kobog avgusta 1995. godine našla na najtužnijem putovanju svog života ikad i na cesti prepunoj napuštene, gole, bose i duboko u duši izranjavane djece, žena, staraca iz izbjegličke kolone.
Sava kaže da je njena priča duboko doživljena i okupana suzana u izbjegličkoj koloni jer se sticajem okolnosti našla u autobusu koji ih je prevozio ka Srbiji u nadi da će pronaći svoje najmilije i neko mjesto gdje će naći krov nad glavom, parče mira i odmoriti napaćenu dušu.
– Moj suprug je bio teško ranjen i prebačen na VMA, te sam sa kolonom djece, žena i staraca, prešla put od Banjaluke do Beograda. Nikada neću zaboraviti to putovanje. Sjedila sam sjedište ispred mlade žene koja je sa dvoje djece, djevojčice od pet i dvije godine, te slučajnom sapatnicom, cijeli put preplakala – počinje svoju priču Banjalučanka i dodaje da djeca nisu nikom htjela u krilo od majke, da su bile preplašene i da pamti njihove potoke suza koje su i nju duboko boljele.
Krenula sam sa njima bez ičega dok je pucalo, svekra su ubili na njivi
– Ništa nemam što djeca vole da joj dam, prešla bi ona – rekla je, pomalo kroz šalu njihova saputnica, iako u tom trenutku nikome nije bilo do šale.
– Nemam ni ja ništa – rekla je kroz suze mlada majka i dodala: „Krenula sam sa njima bez ičeg jer je susjedna kuća je već gorjela, a pucalo je sa svih strana.“
Oteo joj se glasan jauk iako se suzdržavala, koliko je mogla, pred djecom, jer čim bi ona zaplakala, obje djevojčice su je glasno pratile, svjedoči Sava.
– Ponijela sam samo zavežljaj njihovih stvari da ih mogu presvući. U kući sam imala deset njemačkih maraka i ništa više. Sa tim sam krenula na ovaj put jada. Primio me je neki čovjek u traktor i rekao da možemo sa njim do Banje Luke, gdje on
ostaje. Negdje kod Petrovca djeca su se rasplakala. Bile su i gladne i žedne. Ugledala sam čovjeka koji je prema traktoru pružao vodu u plastičnoj boci od litar ipo. Zamolila sam ga da mi doda vodu djeca su mi žedna. Dodao je i rekao deset maraka. Izvadila sam deset maraka iz džepa i pružila mu , ne vjerujući da će uzeti. Mislila sam da mi se pričinilo. Hodao je uz traktor dok nije dobio novac, ali je sigurno čuo moje riječi: Dabogda nas stigo! – ponovo je zaridala čvrsto stišćući svoje uplakane djevojčice, sjeća se Sava.
– Bože, ne mogu da povjerujem – otrglo se Banjalučanki sa usana dok je slušala strahote.
– Ne mogu ni ja! Idem u Srbiju sa ovim zavežljajem, bez novca, bez muža, ne znam ni gdje je. Ne znam ni gdje mi je svekrva, svekra su ubili na njivi – ispričala je ojađena mlada žena tog kobnog dana kada se, ni kriva ni dužna, našla sa malom djecom u izbjegličkoj koloni bez igdje ikoga.
Djeca su bila do bola gladna, a ljudi dozivali najmilije
Gušila sam se, kaže Sava Guslov Marčeta, od tuge, na sjedištu ispred i što je bilo najgore nisam mogla da pomognem, jer sam potrošila pozajmljeni novac da obiđem ranjenog supruga, a sin se tek vratio iz Beograda.
– Tada sam pomislila da sam srećna žena, moji su živi. Rane će se izvidati. Kako će putnica iza mene izvidati svoje rane. Nisam misao ni završila kada je autobus stao. Neko je rekao zagušenje na putu, na hiljade je vozila krenulo put Srbije. Prolazili smo zaprežna kola, traktore prekrivene najlonima, pune djece i staraca. Između su se provlačili manji automobili iz kojih su ljudi dovikivali imena tražeći svoje najmilije. Vozač autobusa je stao jer dalje nije mogao voziti. Pošto je bilo vruće otvorio je vrata. Na vratima sam ugledala dvije djevojke, više djevojčice, koje su nosile u rukama po dvije kante šljiva. Tada mi je srce skoro prepuklo od tuge. Manja djevojčica je ispružila obje ručice prema šljivama i brzo ponavljala: Daj, daj, daj! Njena majka nam se svima obratila: Ona ne zna ni šta je to, prvi put vidi šljive, ali je do bola gladna – sjeća se Sava te mučne scene koja joj je zaigrala pred tužnim očima.
Pogledala je Sava malu uplakanu djevojčicu koja je šljivu halapljivo gurala u usta, onako sa košticom, dok je majka nije izvadila.
– Nisam izdržala, gledajući kako joj sok od šljive kapa sa male stisnute pesti dok je halapljivo jela, plakala sam kao dvije male djevojčice iz Krajine, glasno i bez stida – ispričala je Sava i kaže da se i danas rasplače kad se sjeti prošlosti.
Poezija i priče u amanet krajiškom narodu
Sava Guslov Marčeta je u svojim pjesmama i pripovijetkama zabilježila beskrajan očaj, lelek ucvijeljene duše i bol koji se razlijegao putem izbjegličke kolone koja je tog kobnog avgusta 1995. godine istjerana zlim ratnim vihorom sa svojih vjekovnih ogljišta. Rođena 1952. godine u Donjem Ratkovu. Njen otac Rade Guslov je doveo porodicu 1957. godine u Banjaluku, gdje se zaposlio u PDI Vrbas. Porodica je živjela u malom prigradskom naselju Kumsale, između dvije tvornice. Sava je završila Osnovnu školu „Ranko Šipka“, te je po završetku upisala Ekonomsku školu. U školi je upoznala svog životnog saputnika Krstana Marčetu, napustila školovanje i otišla da živi u selu Čađavica, sa svojim izabranikom. Već tada je nastavila pisati poeziju započetu u sedmom razredu Osnovne škole. Tek kada su joj sinovi dorasli do školovanja porodica se preselila u Mrkonjić Grad. Deset godina života po seoskim uslovima bilo je dovoljno da se stekne iskustvo i borba za opstanak. Jedan, najljepši dio života, šesnaest godina, provela je u Mrkonjić Gradu, da bi se ponovo 1991. godine vratila u Banjaluku. Dvije napisane, a neobjavljene zbirke poezije uništene su u ratnom vihoru 1995. godine u Mrkonjić Gradu. Sava Guslov Marčeta objavila je desetine priča koje su nagrađene na raznim konkursima u Republici Srpskoj, Srbiji, Njemačkoj. Za poeziju je takođe često nagrađivana. Učestvovala je u radio emisijama, gostovala u televizijskim programima, školama i na raznim manifestacijama.
Do sada objavljene knjige su: ,,Pečat suza“ pripovjetke i poeziju; ,,Do ugarka sažežena“ poeziju; ,,Janjdurina ljubav“ pripovjetke, te poeziju za djecu; ,,Gdje stanuju nestašluci“ , ,,Jedna pjesma dva dukata“, bajkovite pripovjetke za djecu; ,,Klupko zlatne paučine“, ,,Monografiju Vranješ“ monografiju porodice sa Zmijanja, te romane, ,,Šest dukata za Ikoniju“ i ,,Haljina od majčinih suza“. Objavila je i roman ,,Šest dukata za Ikoniju“ koji je zvučno snimila (traje 11:55 časova) za slijepa i slabovida lica Republike Srpske. Roman je na konkursu ,,Zlatna sova“ bio u užem izbiru. Učestvovao je na izboru za NIN-ovu nagradu. Poslije romana objavila je zbirku poezije ,,Drhtaji ispod pepela“; Zajedno sa pjesnikom iz Srbije Borivojem Borisom Lavovim Marinković, objavila je knjigu izabrane ljubavne poezije ,,Oplenačka romansa.“ U izboru poezije ,,Poetone Banjalučke“ zastupljena je sa deset izabranih pjesama, šest pjesama u ,,Stihovezu Kočiću na dar“, nekoliko u ,, Poetika 4“. Knjiga poezije za djecu pod radnim naslovom ,,Radnja stanje i zbivanje“, odavno pripremljena za štampu biće objavljena do kraja jula 2020. God. Zbirka nagrađivane poezije na raznim konkursima , još bez naslova čeka jesen. ,,Dnevnik za Batka“ i roman ,,Kosara“ su u pripremi.
TOGA DANA, 5. AVGUSTA 1995.godine
Kiša, sunce, suze
Zavežljaji
Čarape, rublje i bol
Jesi li ponijela čarape majko?
Jesam
Jesi li ponijela bol kćeri?
Tu je,
U svakom zavežljaju,
Ne želi ostati sam…
Kuća napuštena
Učas muk
Zamjenjuje zavijanje Vuka
Žuljevita,
Žicom svezana ruka
Gori sa sijenom u štali…
Kolona, lelek,
Rika
Krava i tenkova
Nosiš li tamjan, majko?
Ne,
Tamjan ćemo naći tamo,
Tamo kod braće istočne
Tamo gdje Boga mole
Nosiš li uspomene kćeri?
Nosim,
Sve krikove i tutnjavu
Uspomene na oca, na jadnike
Nosim,
Nosim, teške su i bole…
Zauvijek će da bole, kćeri
Zauvijek će boljeti, rode!
IZ POEME ,,KOČIĆU PETRU NA SVETU PETKU TRNOVU''
( Obraćanje Petru Kočiću)
(ĆUTALA BIH JA)
Znam da mi ne bi odobrio ćutanje
Baš Ti
Za dugu kolonu
S kraja na kraj
Razorene nam otadžbine,
Preko naše junačke Manjače
Sve od Hrvatske,
Pa do Srbije
Ne, neću
Neću da ćutim o djetetu
Što u majčinom naručju plače
O baki koja ponijela nije
Tamjan iz džepa
nove pregače,
Koju je samo u hram oblačila
Na suze starine,
prve u životu
dok pada gledajući
petrovačku cestu
kako se od sile
ka nebu diže,
čelične ptice
što lete sve niže
u mrtvom oku ostaju sleđene
ne, neću da ćutim
dijete ne diše, ni on ne diše
zblanuti konji živi oganj vuku
zavežljaj šljiva i bocu vode
s krvlju pomiješane
Jadikovanje!
Dozivanje!
,,Ideš li rode?
Idem, idem!''
Zauvijek iz svoga doma idem!
DOBRO VEČE DRAGI PROGNANICI IZ HRVATSKE! NIKADA NEĆU ZABORAVITI
VAŠU KOLONU! NADAM SE OD NIČIJI DA STE POSTALI NEČIJI.
DJEČAK SA DESETOG SPRATA
Da li me se sjećate
Tu sam stanovao
Devedeset prve
Na početku rata
Pogledajte bolje
Samo sam porast'o
Ja sam onaj dječak
Sa desetog sprata
Otišli smo davno
Jer jedne večeri
Do nas šapat dođe
U ,,Lori'' su zvijeri
U Splitu sam rođen
I tek sedmu brojim
Ruka mi olovkom
Nevješto barata
Al' otići moram
Zato što sam Srbin
Zato što sam dječak
Sa desetog sprata
Evo sad sam momak
Kao jarbol stojim
Samo u mislima
Pogled more hvata
Sve je drugo isto
Sem što sam porast'o
Ja sam vaš ,,Klipeta''
Sa desetog sprata
Je li more još plavo
Da li me se sjeti
Tako bih ga rado
Želio vidjeti
SGM avgust 1996.
Na današnji dan 1995.godine ispratila sam kolonu srpskih izbjeglica iz Hrvatske do
Beograda. I danas me progone slike napaćene djece. Stihovi ,,Dječak sa desetog sprata”
posvećeni su dječaku koji je izbjegao iz Splita 1991.
Vecernjenovosti.ba (Foto: Vecernjenovosti.ba)