Političke elite Bosne i Hercegovine patriotizam shvataju kao etno biznis ili „zapišavanje terena“ kako bi mogli obavljati poslove koji im donose ličnu korist, smatraju stručnjaci.
Po definiciji patriotizam, ili rodoljublje, izraz je koji u najširem smislu označava pozitivan odnos pojedinaca ili grupa prema svojoj otadžbini.
Kako patriotizam funkcioniše u bosanskohercegovačkim uslovima najbolje pokazuju činjenice da je ova zemlja na začelju svih lista koje mjere uspešnost, a prema mjerenjima Svjetske banke spada u 3 najnerazvijenije zemlje u Evropi.
U zemlji koja se ni nakon više od 2 decenije nije oporavila od rata, političari sebe dijele na patriote i izdajnike, što često, prema brojnim anketama, misle i građani.
Stručnjaci već godinama govore da je na djelu „duhovno silovanje“ naroda u BiH, kao i to da su političe elite partiotizam pretvorile u „zabavu za siromašne“.
Ako domaći političari sebe doživljavaju kao velike patriote, a njihovo ponašanje nema puno veze sa onim što je patriotizam po definiciji, postavlja se pitanje šta je za njih uopšte patriotizam!?
Đukić: Politika je etno-bitnis
Sociolog i profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, Nemanja Đukić, kaže da je patriotizam kod nas sveden na etno-biznis.
– Političke elite, diferencirane po nacionalnoj liniji, koriste nacionalni identitet kao legitimaciju za vođenje vlastitih poslova. Priča o kolektivnom identitetu je samo ideološko pokriće koje im stvara manevarski prostor da se bave ličnim biznisom – smatra Đukić.
Slično kao i on, ni politički analitičar Velizar Antić ne vjeruje u patriotizam domaćih političara. Kaže da su političari u BiH patriote onoliko koliko je i njihov lični interes da budu patriote.
– Ukoliko bi njihov lični interes bio u sukobu sa onim što zovemo patriotizam, ja mislim da bi se oni opredijelili za lični interes. Na ovakav zaključak me navodi dosadašnje iskustvo i ponašanje političara u BiH koji su dozvolili da i poslije 25 godina od rata mi imamo neuređeno društvo u kome živimo – objašnjava Antić.
Kaže da je tako upravo zbog toga što političke elite nisu spremne da BiH bude uređeno i demokratsko društvo, jer im mnogo više odgovara ovaj sistem.
– U uređenom društvu ne bi bilo mjesta za zapošljavanje podobnih partijskih kadrova, ne bi bilo namještenih tendera, ne bi bilo privilegovanih konkursa za članove stranke, ne bi bilo ispumpavanja resursa iz javnih preduzeća u privatne džepove i još mnogo drugih stvari – rekao je on, dodajući da se njihovo ponašanje ne može nazvati patriotskim nego interesnim.
Kukić: Daleko od patriotizma
Sličnog mišljenja je i politički analitičar profesor Slavo Kukuć, koji smatra da je ponašanje domaćih političara daleko od patriotizma.– Ako se na patriotizam gleda iz perspektive odnosa prema svojoj zemlji, onda među onim koji danas dominiraju bosanskohercegovačkom političkom scenom ne vidim patriote. U pitanju je parcijalan odnos, koji iz perspektive interesa ima rušilački karakter – smatra Kukić.
Dodaje da, ako se gleda iz perspektive želje da se huška narod kako bi se razgrađivalo i ono što se ima, onda bi se za njih moglo reći da su patriote.
– Što se njih tiče, patritoizam je za njih kao „zapišavanje terena“ odnosno volja da se osvoji prostor u kome si neupitan, u kojem ćeš nametati svoja pravila igre i sve to predstavljati kao interes naroda. To je patriotizam kako ga vide Dodik, Izetbegović i Čović. Razlike su samo u detaljima – smatra Kukić, nazivajući ovaj fenomen antipatriotizmom.
Prirodne potrebe
Đukić naglašava da kolektivni identitet i pripadnost imaju veze sa slojem društva kojem građani pripadaju.
– Imate prirodnu potrebu čoveka za identitetetom i kolektivnim identitetom. Neki oblik kolektivne identifikacije je zdrav i potreban, ali kod nas je to jako izraženo jer smo siromašno društvo. Tu imamo psihološki mehanizam na djelu, a tada se bavljenje kolektivnim identitetom i nacionalnim pitanjima javlja kao nekakav oblik kompenzacije za nedostatak realnog života – objašnjava Đukić.
Naglašava da se posebno najsiromašniji i najniži sloj stanovništva drži te identifikacije, jer mu to omugućava kakvu-takvu smislenu egzistenciju.
– Stepen liberalizma je najprisutniji kod visokoobrazovanih i bogatih ljudi. Bogati nemaju problem sa identitetom, oni putuju, druže se sa raznim ljudima i mogu da žive bilo gdje. Tako da se vidi da je taj identitet samo zabava za siromašne – zaključuje Đukić.