Bivša vojnikinja kaže da je život za žene u četvrtoj po veličini armiji svijeta bio toliko težak da bi većina momentalno prestala da ima menstruaciju. A silovanje je, kaže ona, bilo sastavni dio života mnogih s kojima je služila.
Gotovo 10 godina Li So Jeon spavala je na donjoj etaži kreveta na sprat, u sobi koju je dijelila sa više od dvije desetine žena. Svaka žena dobila je mali set fioka u kojima je držala uniforme. Na tim fiokama svaka je držala po dvije uramljene fotografije. Jedna je bila slika osnivača Sjeverne Koreje Kima Il Sunga. Druga je bila njegovog danas pokojnog nasljednika Kima Džong Ila.
Vojsku je napustila prije više od jedne decenije, ali i dalje se živo sjeća mirisa betonske kasarne.
“Dušek na kojem smo spavale bio je napravljen od rižine ljuske. I tako bi se svi tjelesni mirisi uvlačili u dušek. On nije bio napravljen od pamuka. Zato što je to rižina ljuska, sav znoj i drugi mirisi bi se zadržavali. Nije prijatno.”
Jedan od razloga za to bilo je stanje u kojem su se nalazila kupatila.
“Kao ženi, jedna od najtežih stvari bila mi je to što ne možemo lijepo da se istuširamo. To je zato što nije bilo tople vode. Povezali su crijevo sa planinskim potokom i puštali vodu direktno iz crijeva. Kroz crijevo bi nam stizale žabe i zmije”, kaže Li So Jeon.
Kćerka univerzitetskog profesora So Jeon, koja sada ima 41 godinu, odrasla je na sjeveru zemlje. Mnogi muški članovi njene porodice bili su vojnici, a kad je glad devedesetih godina prošlog vijeka desetkovala zemlju, dobrovoljno se prijavila u vojsku vodeći se mišlju o svakodnevnom zagarantovanom obroku. Na hiljade drugih mladih žena učinilo je isto.
“Glad je dovela do posebne ugroženosti žena u Sjevernoj Koreji”, kaže Jieun Baek, autorka Sjevernokorejske skrivene revolucije. “Više žena moralo je da postane radna snaga i više njih postale su žrtve zlostavljanja, pogotovo uznemiravanja i seksualnog nasilja.”
Ispočetka, zadojena osjećajem patriotizma i združenih nastojanja, sedamnaestogodišnja Li So Jeon uživala je u životu u vojsci. Bila je impresionirana fenom koji je zadužila, mada je neredovno snabdijevanje električnom energijom značilo da je imala malo koristi od njega.
Dnevna zaduženja za muškarce i žene bila su otprilike ista. Žene su obično imale neznatno kraće režime fizičke obuke ali od njih se isto tako očekivalo da obavljaju dnevne obaveze kao što su čišćenje i kuvanje, od kojih su muški vojnici bili izuzeti.
“Sjeverna Koreja je tradicionalno društvo kojim dominiraju muškarci i u njemu su na snazi tradicionalne rodne uloge”, kaže Džulijet Morilo, autorka knjige “Sjeverna Koreja u 100 pitanja”, objavljene na francuskom. “Žene su i dalje ‘tukong unjeongsu’, u bukvalnom prevodu ‘vozačice poklopca šerpe’, što znači da treba da ostanu u kuhinji, gde im je i mjesto.”
Seksualno uznemiravanje, kažu i Baekova i Moriloova, posebno je rasprostranjeno.
Moriloova kaže da je, kad je pokrenula temu silovanja u vojsci pred vojnikinjama u aktivnoj službi, “većina žena rekla da se to dešava drugima”. Nijedna nije rekla da je to lično iskusila.
Li So Jeon kaže da nije bila silovana tokom služenja vojske između 1992. i 2001. godine, ali da mnoge njene drugarice jesu.
“Komandir čete ostao bi u svojoj kancelariji pri jedinici poslije isteka radnog vremena i silovao potčinjene vojnikinje. To bi se dešavalo iznova i iznova, u nedogled.”
Iz Vojske Sjeverne Koreje tvrde da seksualno zlostavljanje shvataju ozbiljno i da su propisane zatvorske kazne u trajanju i do sedam godina za muškarce koji budu proglašeni krivim za silovanje.
“Ali najčešće niko nije spreman da svjedoči. I tako muškarci često prolaze nekažnjeno”, kaže Džulijet Morilo.
Nezavisne novine