Svi pokušavaju da predvide namjere ruskog predsjednika Vladimira Putina u Ukrajini. SAD i Velika Britanija povlače osoblje ambasada dok rastu strahovi od neminovnog sukoba. Ali on je možda već otpočeo, piše stručnjak za bezbjednost i odbranu Džonatan Markus.
Naslovima u vijestima dominira strah od izbijanja potpunog rata Rusije i Ukrajine.
Postavljaju se sva očigledna pitanja.
Hoće li Rusija zaista napasti? Da li se Putin već odlučio za rat šta god da se desi? Ili diplomatija još može da obezbijedi mir?
Ali mi ne možemo da zavirimo u glavu Putina.
Zato se sada postavlja novo pitanje – kako ćemo znati kada će se započeti neprijateljstva?
Pokreti tenkova, ispaljivanje raketa
Odgovor djeluje nedvosmislen.
Očigledno će velike formacije tenkova koje prelaze granicu Ukrajine ili masovna baražna vatra raketa ili vazdušnih napada na ukrajinske položaje označiti dramatičnu eskalaciju krize i prelazak u novu fazu sukoba.
Prvi znaci uzbune stići će od same ukrajinske vojske, ali zapadni sateliti i vazduhoplovi za sakupljanje obavještajnih podataka mogli bi prije toga da zapaze pripreme za skoru ofanzivu.
“Vjerovatno će biti jasnih znakova skorašnjih napada”, kaže Majkl Kofman, stručnjak za Rusku vojsku iz američkog Centra za pomorske analize.
Među njima su “opremanje formacija ljudstvom”, kaže on, budući da je veći dio onoga što je do sada razmješteno teška mašinerija, a ne same trupe.
Drugi znaci bili bi “raspoređivanje snaga, dopremanje logističkih i elemenata podrške, i promjene u avijaciji sa nepokretnim krilima i elisom.”
Ali na to pitanje može da se odgovori i na drugi način, a za to moramo da ustuknemo korak unazad i pažljivije proučimo rusku kampanju protiv Ukrajine u njenoj cjelosti.
Moramo da osmotrimo kompletan arsenal sredstava koje Moskva ima na raspolaganju i da procijenimo kako se on koristi.
I u tom svjetlu, kada postavljate to pitanje, kako ćemo znati da li je sukob otpočeo, odgovor je da on to možda već jeste.
Neprijateljstva traju već nekoliko godina.
Vojni pritisak
Krenimo od onoga gdje smo sada.
Rusija je već okupirala Krim, dio Ukrajine, i obezbjeđuje praktičnu pomoć anti-kijevskim pobunjenicima u regionu Donbasa.
I zaista je intervencija ruskih oklopnih i mehanizovanih jedinica protiv ukrajinskih snaga 2014. godine spriječila poraz proruskih pobunjenika.
Sporadične borbe neprestano izbijaju od tada.
Sve strane navodno podržavaju međunarodne mirovne napore, ali je postignut veoma mali napredak.
Prijetnja silom
Mimo ovog pritiska, tu je i prijetnja angažovanjem masovne vojne sile.
Nagomilavanja ruskih borbenih formacija oko ukrajinske granice je izuzetno.
Ono podrazumijeva značajno prebacivanje snaga u Bjelorusiju, koja takođe dijeli granicu sa Ukrajinom, što bi moglo da omogući bližu startnu poziciju za napad na sam ukrajinski glavni grad Kijev.
Ovo nagomilavanje ruski portparol naziva vježbom i kaže da ni na koji način ne predstavlja prijetnju.
Ali njegova masovnost, priroda razmještenih jedinica i postepeno dopremanje zaliha i drugih “pomoćnih sredstava” sugerišu da je ovo mnogo više od rutinskih manevara.
Analitičari su pratili nagomilavanje snaga uz pomoć civilnih satelitskih snimaka.
Brojni video snimci sa telefona postavljani su na internet i na njima se vide vozovi sa opremom kako odlaze ka Ukrajini i Bjelorusiji.
A procjena objava na društvenim mrežama, u odnosu na jedinice primijećene u pokretu, pružaju izuzetan uvid u ono što se dešava.
Bez obzira na to šta Moskva govori, Ukrajina i njeni prijatelji na Zapadu imaju valjanih razloga da budu zabrinuti.
Plasiranje Moskvine priče
Sljedeća alatka na raspolaganju Moskve jeste pokušaj da se utiče na zvaničnu verziju.
S jedne strane Rusija tvrdi da se ne priprema za rat, iako u svakom pogledu izgleda kao da upravo to čini.
Ali, jednako važno, ona ima da ispriča priču, narativ, u kojoj se, daleko od toga da je Ukrajina žrtva, zapravo Rusija osjeća ugroženo.
To je suština dokumenata predatih SAD u kojima se traži da se zaustavi širenje NATO-a i na neki način izdejstvuje njegovo povlačenje, kako bi se stvorila nova sfera uticaja Moskve.
Iako se neki aspekti ruske zabrinutosti, kao što su pregovori o strateškim i drugim oružanim sistemima, naširoko doživljavaju kao dobra ideja, kad je u pitanju širenje NATO-a vrlo je malo vjerovatno da će doći do neke promjene – i Rusija to vjerovatno zna.
Ali ovaj narativ ima još jednu svrhu.
To je priča koju Rusija priča da bi pokušala da oblikuje način na koji se razgovara o čitavoj krizi u Ukrajini, ne samo među zapadnim vladama i njenim vlastitim građanima, već i kako to činimo mi – vi, koji ovo čitate, i ja, koji ovo pišem.
Prema svim pravičnim i strogim nezavisnim analizama, Rusija se priprema za rat sa Ukrajinom, šta god njeni zvanični portparoli tvrdili.
Subverzije
Među sredstvima koje Rusija ima na raspolaganju su i druge mogućnosti.
Sajber-napadi i subverzije, na primjer.
Ukrajina se sasvim sigurno našla na meti ovih prvih.
Prije nešto više od nedjelju dana, napadnut je veliki broj vladinih internet stranica, mada ni u kom slučaju nije bilo jasno odakle su ti napadi potekli.
Skorije je Britanska vlada ustvrdila da posjeduje dokaze kako je Moskva već odabrala pojedince koji bi činili novu vladu u Kijevu – ali kakve god sumnje postojale, nije bilo definitivnih javnih dokaza koji potvrđuju da se Moskva zaista bavi takvim aktivnostima.
Majkl Kofman kaže da bi sajber-element mogao da bude važan dio bilo kakvog ruskog napada, zato što on može da ošteti ključnu infrastrukturu i omete ukrajinsku sposobnost da koordiniše vojne akcije.
Nejasna granica između rata i mira
Kad je Rusija zauzela Krim, često smo slušali o “hibridnoj” i “sivoj zoni ratnih dejstava”, kao i navodnoj mogućnosti poricanja postojanja operacije, čiji učesnici, iako uniformisani, nisu nosili nikakva vojna obilježja.
Ali nije bilo nikakve sumnje čije su to trupe.
A Krim je zauzet uz pomoć staromodne vojne sile, a ne ezoteričnije obmane.
Ono što se trenutno dešava suština je “ratnih dejstava sive zone” – zamućivanje granica između mira i rata.
Na Zapadu nemaju običaj da tako posmatraju stvari.
Ali ruska vojska je artikulisala sofisticiranu doktrinu koja rat i mir doživljava kao kontinuum u kom se različite alatke primjenjuju u različitim fazama, ponekad redom, ponekad istovremeno, ali uvijek sa istim strateškim ciljem.
I zbog toga je, kad se sve sabere i oduzme, taj sukob već otpočeo.
Jedino pitanje je koliko je daleko na kontinuumu “sive zone” Putin spreman da ide.
(foto: Tanjug)