Rat u Siriji trajaće još, najmanje, deset godina, jer sve strane imaju podršku velikih sila, a tu su i regionalni interesi, procjenjuje “NJujork tajms” na osnovu zaključaka američkih analitičara. Analitičari se slažu da će sukobi biti još intenzivniji i nasilniji.
Brojni pokušaji uplitanja stranih sila u zaustavljanje rata samo su potvrdili da sve vodi u jednu slijepu ulicu u kojoj je nasilje jedina opcija, a svi ostali normalni putevi prema postizanju mira su zatvoreni. Barbara F. Volter, profesor na Univerzitetu Kalifornija u San Dijegu navodi da većina građanskih ratova završi tako što jedna strana izgubi, te da se četvrtina završi primirjem, uglavnom, jer se obje strane u potpunosti iscrpe.
Ali, to u Siriji nije slučaj. DŽejms D. Firon, profesor sa Stanforda koji proučava građanske ratove, smatra da spoljne intervencije na obje strane znatno produžavaju trajanje rata. U bitke su uključeni i kurdski militanti koji imaju pomoć stranih sila, ali i “Islamska država”. Provladine i opozicione snage “okomile” su se jedni na druge, zbog čega oni, zajedno sa stranim državama koje ih podržavaju, stvaraju centralnu dinamiku rata.
U sirijskom ratu, smatraju analitičari, niko ne može izgubiti i niko ne može pobijediti.
Kada jedna strana počne gubiti, strana država koja ih podržava počne da ih snabdijeva i na taj način sprečava da njen favorit izgubi.
Rusija i SAD su dovoljno jaki da se nose sa bilo kakvim sukobom. Niko ne može pobijediti, jer obje strane odmah krenu u “protivnapad”. SAD su davale podršku sirijskim Kurdima protiv “Islamske države”, a kako su Kurdi jačali, upalio se alarm u Turskoj, koja se bori sa vlastitim kurdskim pobunjenicima. Tako je Turska ove sedmice intervenisala na granici sa Sirijom potpomognuta SAD, kako bi osvojila grad Jarabulus prije Kurda.
U većini građanskih ratova, vojne snage uspijevaju, u zavisnosti od podrške lokalnog stanovništva, da zaštite civile i smanje zvjersko ponašanje.
U ratovima, poput ovoga u Siriji, u kojima se i Vlada i pobunjenici oslanjaju na podršku stranih zemalja, dolazi do stvaranja sasvim suprotnog ponašanja, navode američki analitičari.
Niko nije siguran kako će poslijeratna Sirija izgledati, ali svi umiješani akteri zamišljaju najgori scenario. Zbog toga dolazi do statusa kvo u kojem su borci zabrinuti za očuvanje onoga što imaju, umjesto da rizikuju u ostvarivanju širih ciljeva.
Važnije od pobjede jeste zaustavljanje druge strane da pobijedi, ocjenjuju stručnjaci.
Rusija vjerovatno želi da Bašar al Asad odstupi ili da barem napravi neke ustupke, ali ga na to ne mogu prisiliti niti mogu napustiti Siriju, a da ne ugroze svoje interese.
Asad bi, u međuvremenu, mogao tražiti agresivniju intervenciju Rusije, koja bi mu donijela pobjedu, a to je nešto što Rusija ne želi pružiti. Rezultat je sljedeći – Asad ostaje na svom mjestu, a Rusija interveniše toliko dugo da ga ostavi tamo gdje je sada, procjenjuje “NJujork tajms”.
Sirijska opozicija je slaba, jer je “razlomljena” na mnoge grupe. Ako neka frakcija i uspije da sruši Vladu, doći će do novog sukoba između samih pobunjenika.
I, što je najvažnije, u sirijski sukob uvučene su dvije najjače svjetske sile, Rusija i SAD, pa se situacija može riješiti jedino velikom invazijom. “U najboljem slučaju to bi zahtijevalo situaciju sličnu onoj kada je Amerika okupirala Irak ili Avganistan.
U najgorem slučaju, može doći do velikog regionalnog rata”, analizira “NJujork tajms”.
Ali, koja bi zemlja danas pristala da pošalje svoje vojnike da na neodređeno vrijeme zauzmu Siriju, s obzirom na to da bi u tom slučaju postali meta džihadista i suočila se sa pobunom koja bi mogla koštati života na hiljade vojnika, navode analitičari.
(agencije)