U životu postoji milion dešavanja koji nas nehotice mogu dovesti u veoma neprijatnu situaciju, a jedna od njih je svakako razgovor o seksu.
Uprkos činjenici da živimo u vremenima u kojima se naizgled otvoreno priča o raznim stvarima, seks je nekako i dalje ostao neka vrsta tabua, posebno u trenutku u kojem ostanemo sami sa svojim partnerom i započnemo diskusiju o tome šta kome odgovara ili ne odgovara u aktivnostima koje se odvijaju u mraku spavaće sobe.
Zbog toga i ne čudi činjenica koja je čak i naučno dokazana da je iniciranje seksa, s bilo čije strane, postao veliki izazov svake veze jer je uvijek teško odgovoriti na pitanje ko će prvi pokrenuti skidanje odjeće. I kakve to posljedice ima na odnos?
Traženje izgovora
Iniciranje seksa, htjeli to da priznamo ili ne, uvijek zvuči pomalo čudno. Zapravo rađa strah da će neko pomisliti da smo zavisni od seksualnih odnosa ili da smo neki tip psihopate koji ne može da se obuzda, već traži svaki mogući trenutak kako bi zadovoljio želju i dobio što više mogućnosti da doživi orgazam. Međutim, kako to izgleda u realnom životu? Ljudi najčešće za sebe misle da su pažljive osobe, dobri partneri, neko na koga se svako može osloniti, da brinu o sebi i o drugima, ne stavljaju sebe na prvo mjesto pa se onda postavlja, naravno, i pitanje zašto neko ne bi želio seks s njima?
Kada smo suočeni s čestim izostancima intimnih razmjena, ono što ljudi u kolokvijalnim razgovorima nazivaju seksualnim gladovanjem u vezi, krenemo u potragu za rješenjem i ispunjavanjem praznine koju osjećamo. U početku se događa to da pokušavamo da zamislimo šta naš partner misli – ili šta mu se mota po glavi? Ili se vratimo na one stereotipne uloge koje smo naučili još u detinjstvu: “Žene jednostavno imaju manju želju, zar ne?” Ili bi pak neki muškarac mogao pomisliti: “Moja partnerka se žali da se ne osjeća seksi pa postajem žrtva njenih problema oko toga kako ona sama sebi izgleda. Ali ja mislim da je seksi, šta joj je?” Ili jednostavno za sve okrivimo stres – jer ko danas nije preopterećen u svakom smislu? Tako traženje izgovora postaje beskrajna priča, a tišina ispod pokrivača sve dublja.
Sve češće se sugeriše da heteroseksualne osobe najvjerovatnije doživljavaju nesklad između toga koliko često žele da započnu seks i koliko često to zaista i čine. Zašto je tako? Djelimično zbog toga što postoji veći pritisak da se pridržavaju tradicionalnih rodnih uloga žena kao “čuvara” seksa i muškaraca kao “inicijatora”.
Kada otvorimo ovu temu pred svojim prijateljima, svi će vjerovatno reći da žele seks. Ali za većinu ljudi cilj nije samo da navedu partnera na odnos, već i da ga navedu da to želi – i to baš u isto vrijeme kada i oni, a to zapravo pomalo izgleda kao nemoguća misija. Obično se misli da je onome koji odbija uvijek lakše i da ima određenu vrstu moći, međutim isto ovo iskustvo za njih možda može biti gore ili podjednako neprijatno.
Osluškivanje partnera
Osobe koje odbijaju najčešće govore da se osjećaju frustrirano sa sobom jer nisu dovoljno “napaljeni” ili pak njihov partner misli da izostanak apetita za seksom podrazumiijeva da drugoj strani više nisu privlačni. Međutim, bitnije od ovog osjećaja je osjećaj stalnog pritiska koji je prisutan kod onih koji odbijaju. Pritisak je zapravo stalni neprijatelj seksualne želje. I može biti krajnje toksičan za budućnost kvalitetne veze. Neželjeni pritisak nije nikakav afrodizijak, već se zapravo pretvara u mučenje za sve strane. A sve ovo zajedno vodi u otuđenje, jer se obje strane zatvaraju i ne spuštaju gard jedna prema drugoj.
Kao i sve u životu, seksualni odnos je neka vrsta plesa. To je ples u kojem par određuje seksualni ritam – kada i koliko će često doći do uzbudljivih okreta. Međutim, ovo je jedna delikatna vrsta plesne igre, koja se izvodi na suptilne načine, bez riječi, prateći sasvim nepredvidiva pravila. Iako smo možda uvjereni da znamo sve korake unaprijed, najbitnija stvar je osluškivanje partnera, kako biste uvijek znali koja pjesma može proraditi u kojem trenutku i spojiti vaša tijela.
(b92)