Sirija ratuje dugih, krvavih sedam godina. Snage predsjednika Bašara al Asada vode borbe i protiv pobunjenika i protiv džihadista tzv. Islamske države. Grad Raka na sjeveru dugo je bio ključno bojište za mnoge sukobe. BBC donosi priču o tome kako je jedan mirni demonstrant postao ubica.
Televizija je izmijenila imena aktera kako bi se sakrio identitet uključenih osoba, a neke opisane scene su uznemirujuće.
Haledova priča ne počinje tako da se jedno jutro probudio u Raki i odlučio da postane ubica. Dobio je posebnu pozivnicu. Šest muškaraca dobilo je naredbu da se prijavi u luku u Alepu kako bi ih francuski ‘trener’ učio da koriste pištolje i snajpere, odnosno da ubijaju.
Na treningu su naučili da ubijaju ‘metodički’, a žrtve tokom treninga su im bili zatvorenici.
“Naše mete za vježbanje bili su vojnici koje je režim zarobio”, ispričao je Haled.
“Postave ih na zahtjevna mjesta tako da učite kako da ih pogodite snajperom. Ili natjeraju više zatvorenika da trče i onda morate da pogodite tačno određenog, a da pritom ne ubijete druge. Većina ubistava događa se dok si u prolazu na motoru. Potrebna vam je osoba koja će biti vozač, a vi sjedite iza njega. Vozite se do automobila mete i tada ga upucate jer ne može da pobjegne”, prisjeća se on.
Haled, što nije njegovo pravo ime, brzo je naučio kako da prati ljude i kako preko ljudi s kojima sarađuje da dođe do mete do kojih se činilo da nema pristup. Naučio je i kako da ometa konvoj automobila kako bi “kolega” atentator pogodio svoju metu.
Bila je to krvava, neljudska edukacija. Ali sredinom 2013. godine, ubrzo nakon što se sirijska vojska povukla iz Rake, vođama Arar al-Šama, radikalne islamističke grupe, odgovaralo je da mogu da eliminišu svoje suparnike i vladaju sjevernim dijelom grada. Haled je bio jedan od zapovjednika, zadužen za bezbjednosni sektor Rake.
BBC-ju je rekao da je tokom sirijske revolucije, koja se u svom pravom svjetlu pokazala tokom 2011. godine, on sam bio čovjek mira. Bio je religiozan, ali ne striktno, a posao mu je bio da organizuje hodočašća.
“Bio je to nevjerovatan osjećaj slobode pomiješan sa strahom od režima”, kaže Haled, prisjećajući se prvog puta kada se pridružio protivvladinim protestima, a potom dodaje:
“Smatrali smo da radimo nešto što će pomoći našoj zemlji, da donosimo slobodu i da bismo mogli izabrati nekog drugog predsjednika osim Asada. Bili smo mala grupa, ne više od 25-30 ljudi”.
Haled kaže da u početku niko nije razmišljao o tome da koristi oružje na tim protestima, “nismo bili hrabri za tako nešto”, ali službe bezbjednosti počele su da tuku i privode ljude. Jednog dana i sam je bio uhapšen.
“Odveli su me iz moje kuće u Odjeljenje za kriminalističku bezbjednost, a zatim u druge odjele, za ‘političku sigurnost’, pa za ‘državnu sigurnost’. Konačno su me zatvorili u centralnom zatvoru i tamo držali mjesec dana. Do trenutka kad sam došao u centralni zatvor, više nisam mogao da hodam ni spavam od bolova u leđima”, priča Haled.
“Bog umire, a Asad ne”
Haled se prisjeća svog najgoreg zlostavljača, čuvara u Odjeljenju za bezbjednost. Prisilio ga je da kleči pred fotografijom predsjednika Asada rekavši “Tvoj bog će umrijeti, a predsjednik neće. Bog umire, a Asad ostaje.”
“Njegova smjena bila je svaki drugi dan, i znao sam da će me mučiti kad radi. Često bi me objesio za plafon, zavezao mi je ruke lancima. Prije toga bih morao da se skinem gol, i onda bi me bičevao po leđima. Govorio bi mi ‘Mrzim te, mrzim te, želim da umreš! Nadam se da ćeš mi umrijeti na rukama. Zatvor sam napustio paralisan, a kada su me premještali iz njegove ćelije u drugu, zatvorenici koji su me vidjeli plakali su. Doveli su me u nosilici”, prisjeća se stravičnih mučenja.
“Obećao sam sebi da ću ga, ako me Bog spasi, ubiti, gdje god da se bude nalazio. Čak i ako ode u Damask, ubio bih ga”, priča Haled.
Osvetio se
Kada su ga pustili iz zatvora, Haled je uzeo oružje u ruke, i koristio ga protiv vlade. Kaže da je “pomogao” 35 sirijskih vojnika da prebjegnu iz jednog odjeljenja na sjeveroistoku zemlje. Neke je na kraju oteo, prodao njihovu imovinu i tako kupio još oružja.
Ponekad se, kaže, udružio s privlačnim ženama koje su nudile brak da bi u zamku privukao zloglasne pojedince “koji su činili loše stvari demonstrantima. Ne bi ih ubio, ali bi ih natjerao da snime video o tome da su prebjegli, tako da više nikad ne mogu služiti Asadu.
Prva otkupnina koju je tražio za otetu žrtve bila je ili novac ili 15 kalašnjikova. Ali jedan muškarac nije dobio ni šansu. Bio je to stražar iz ranije spomenutog zatvora, koji ga je mučio.
“Raspitao sam se među ljudima o tom čuvaru, sve dok ga nisam pronašao. Pratili smo ga do kuće i oteli. Tada sam mu rekao nešto što je on meni rekao kada sam bio u zatvoru. Jednom prilikom mi je, naime, kazao da ako ga ikad uspijem uhvatiti, da mu se ne smilujem”, priča Haled, a potom opisuje šta mu je napravio:
“Odveo sam ga na jednu farmu blizu centralnog zatvora u kojem me mučio. Odrezao sam mu šake nožem, izvukao sam mu jezik i izrezao ga makazama. Još uvijek nisam bio zadovoljan. Ubio sam ga tek kad je počeo da me moli da ga ubijem. Došao sam po osvetu, i nisam se bojao”.
Haled kaže da ni danas ne osjeća grižu savjesti zbog toga što je tako nekoga mučio.
Ubijanje se nastavilo, ali za Islamsku državu
Izgubio je i vjeru u revoluciju. Fokus mu je postala vlastita svakodnevna borba za preživljavanjem. Uskoro se našao u novoj ulozi, još krvavijoj. Postao je atentator na strani Islamske države.
Izdaja, svađe oko taktika ili poljuljana ravnoteža moći, ko zna šta je sve izazivalo mnoge sirijske pobunjenike na to da se prebacuju između frakcija. Haled je u takvom stanju napustio islamiste grupe Arar al-Šam koja ga je i naučila da ubija. Pridružio se al-Nusri, a zatim zvaničnoj podružnici al-Kaide u Siriji.
Početkom 2014. Islamska država (ID) je iz Rake izvukla pobunjeničke frakcije. Grad je praktično pao pod vladavinu ID-a, te postao njegov “glavni grad”. Militanti su terorisali civilno stanovništvo, ubijali ih, mučili i rezali.
“ID bi uzela njihovu imovinu, ubijala ih i zarobljavala zbog najbanalnijih razloga”, kaže Haled.
“Ako ste rekli ‘Oh, Muhamed’, oni bi vas ubili zbog ‘optužbe za bogohuljenje’, ako ste koristili mobilni telefon da nešto fotografišete, oni bi vas kaznili mučenjem. Nevine žene optužili bi za preljubu i onda ih kamenovali dok ih djeca gledaju”, dodaje on.
Džihadisti su vodeće pobunjenike potkupljivali novcem i visokim pozicijama u grupama nakon što im se pridruže. Haledu su ponudili poziciju ‘šefa bezbjednosti’, s vlastitom kancelarijom i autoritetom nad borcima ID. Znao je da bi odbijanje ponude značilo da će ga ubiti, pa je sam sa sobom sklopio, kako priča, lični kompromis.
“Pristao sam na ‘ponudu’, ali sam uz pomoć grupe Abu al-Abasa, starog vođe u al-Nusri, postao dvostruki agent. Odlučio sam da pokažem vjernost Islamskoj državi vjernost, ali zapravo i otimati i ispitivati njegove članove. Zatim bih ih ubio. Prvi koga sam oteo bio je Sirijac, jedan od vođa u kampu za trening. ID bih rekao sve što je Abu al-Abas htio da im kažem, praveći se da im odajem tajne. Neke informacije su bile istinite, kako ne bi posumnjali u mene. Ali istovremeno sam puno važnije tajne čuvao od njih”, kaže Haled.
Al-Nusra je bila jako motisana za špijuniranje ID, a ranije je odbila i spajanje ponuđeno od Abu Bakr al-Bagdadija 2013. godine, i odlučila da se spoji s drugim pobunjeničkim grupama. Haledova odluka izgledala je kao da želi umre, ali u stvarnosti su drugi umirali.
BBC-ju je rekao da je za ID ubio 16 ljudi, a sve ih je upucao u njihovim domovima.
“Nudio mi je svoju ženu, to me potaknulo da ga ubijem”
Haled se prisjetio i da je ubio muškarca koji je inače podučavao islam. Pokucao mu je na vrata, uperio pištolj u glavu, a njegova žena je počela da vrišti.
“Znao je da dolazim da ga ubijem. Pitao me šta želim, nudio mi je novac, ali rekao sam mu da ne želim novac. Zaključao sam njegovu ženu u drugu sobu. Na kraju je u očaju opet nudio novac, i ženu. Kazao mi je da ako želim da spavam s njegovom ženom to mogu da uradim pred njim, samo da ga ne ubijem. To me potaknulo da ga ubijem”, prepričava Haled.
ID je ponekad za ubistva i smrti krivila SAD, a ponekad im je bilo svejedno što će ih okriviti za masovna ubijanja. Samo mjesec dana nakon što je počeo da ubija za ID, Haled je bio siguran da će uskoro doći i ubiti njega.
Pobjegao je, najprije automobilom u Deir el-Zur, a kasnije u Tursku.
Na pitanje BBC-ja da li žali za nečim što je napravio, Haled odgovara:
“Sve o čemu sam tada razmišljao je kako da pobjegnem i ostanem živ. Nije zločin to što sam učinio. Kada vidite nekoga s oružjem kako vam tuče oca, braću i rodbinu, ne možete da ćutite i ni jedna sila vas ne može zaustaviti. Ono što sam radio bila je samoobrana. Ubio sam više od 100 ljudi u borbama protiv režima i protiv ID, i ne kajem se. Bog zna da nikad nisam ubio nevinu osobu ni civila. Kad pogledam u ogledalo vidimo se kao princa. I noću mirno spavam, jer smrt zaslužuju svi oni koji su od mene tražili da ubijam. Kad sam napustio Siriju, opet sam postao civil. Sad kad mi neko kaže nešto nepristojno, samo kažem – ‘Kako želiš!'”, zaključio je Haled.