Mišljenje, koje se odomaćilo kao prigovor, na koji nema adekvatnog odgovora je: islam ima ogroman potencijal destrukcije u srži vlastitog izvora, same objave, tako da je odgovornost za ponašanje radikalnih grupa i organizacija praktično neodvojiva od samog islamskog učenja i propisanih dužnosti.
Istina je da su muslimani danas zaostali i, ma gdje bili, sve manje cijene znanje, visoku učenost i obrazovanje. Većina vjernika prigrlila je svoje grupe, stranke i zajednice, uspjevši potpuno odbaciti značaj i vrijednost nauke, tako da je vjernik obdaren razumom prisiljen umuknuti, energično ušutkan, zaplašen ili ubijen u pojam. Ako glupost još i sad opsjeda one koji strahuju od trabunjanja, automatizama, samodopadne preduzetnosti zatucanih vjernika, na površini manifestacije islama ne ostaje više bogzna šta od sramote koja je, do nedavno, pogađala maloumne i neznalice. Naprotiv, sada baš oni vladaju kao gospodari iz nekih ureda i biroa, kao nove moderne carske dangube, koje su daleko od toga da se zacrvene zbog svoga neznanja; naprotiv, sebi na tome toplo čestitaju. Јoš gore: takvi glasnogovornici jedne militantne, čangrizave, ekstremne i terorističke gluposti, koja se zaklinje na tvrdoglavu mržnju prema duhovnim disciplinama, postaju tumači vjere, neba i zemlje.
Čim se spomene kultura, oni huškaju svoju publiku da zviždi svim „neprijateljima, cjepidlakama i izdajnicima“ koji ne padaju u zanos pred velikim vjerskim medijsko-reklamnim i političkim cirkusantima. Oni se čak ne zadovoljavaju samo ismijavanjem škole i univerziteta, oni namjeravaju da ih istisnu i dokažu, urbi et orbi, samim svojim primjerom, da uspjeh i novac više ne prolaze takvim hramovima znanja.
Njihova tvrdoglava agresivnost ne podnosi da neko univerzitetsko znanje osporava njihovo carstvo džamijanja, jer ništa ne smije prkositi njihovoj bahatoj nedotupavosti koja se razmeće svojim oružjem: nesposobnosti, neotesanosti, niskosti i gluposti.
Takva vjerska slaboumnost isključuje i zabranjuje svaku ideju rasprave o bilo kom životnom problemu ili događaju, prosto zato „jer je Bog tako odredio“, pa je svako pitanje koje traga za rješenjem čista ironija davno određene i propisane sudbine. Slavodobitan povratak nepismenoga u vrh vjerske misli i prakse u islamu zbiva se pod dvostrukim znamenjem gordosti i borbe: on više nije siromašan duhom, svjestan svoje manje vrijednosti, nego bijesna i glasna bitanga, koja mora ušutkati svoje protivnike. Od kada je družina nasrtljivih fanatizovanih budala zavladala islamom i njegovim vrjednostima, kulturno, umno biće se počelo smatrati idiotom, čudnim primjerkom tog plemena na putu izumiranja, koje uzalud poštuje knjigu i razmišljanje.
Ko god bi ukazao na ovu tendenciju u vjeri ili joj se suprotstavljao, postajao bi žrtvom planetarnog, umjetnog stvaranja novog „islamskog delikta mišljenja“ koji je analogan onome što se nekad, kod nas, u komunizmu događalo neprijateljima socijalizma i naroda. Navodni antimuslimanski istup, koji širi islamofobiju i rasizam, tumači se kao napad na središte kulta i preispitavanje doktrine, što mora biti i pod zaštitom sudova.
Koliko je diskriminacija uperena protiv onih čija krivica počiva u činjenici da su ono što jesu: liberali, demokrate, konzervativci, republikanci… toliko se diskusija odnosi na vjerske govore, članke i objavljene istine, sporne tačke uvijek podložne tumačenju i oblikovanju, budući da su i same proizvod određenih društveno-istorijskih okolnosti.
Islam je, prvo nakon kemalističke revolucije u Turskoj i Sadatove reforme Bliskog Istoka, a posebno poslije Arapskog proljeća, u stvari, zavađena, podijeljena ranjena duša i razorena kuća, dodatno povrijeđena vlastitim sjećanjem na davno izgubljenu veličinu, što je dodatno ispunjava tugom ali i mržnjom, zlopamćenjem.
13. maja 2006. otvarajući na Baliju samit za bolji razvoj muslimanskoga svijeta, indonezijski predsjednik Susilo Bambang Јudhojono je, nakon što je podsjetio da su muslimani bili prvi mondijalizatori, sa žalošću zaključio: „Među nacijama koje su na različitom stepenu razvoja prihvatile islam „nema, tj. ne postoji nijedna, koja bi po bilo kom kriteriju mogla biti svrstana među razvijene. Sve su u zaostatku po pitanju znanja, finansija i tehnologije (…) Svijet danas islam povezuje sa zaostalošću. To nas ljuti, no ipak je činjenica da smo zaostali. Ovisimo o drugima kad su u pitanju sve naše vitalne potrebe(…) Ništa u našoj vjeri ne govori da ne možemo biti razvijeni“.
Ono što je pompezno nazvano „arapskim proljećem“ nije bilo ništa drugo nego sirova mržnja nepismenih hodža i džihadista, instrumentalizovanih od strane zapadnih vlada i službi. Vidljivo ispoljena mržnja za različitost, turobni zaključak da dobar dio svijeta ne slijedi Muhamedovo učenje, nipodaštava ga konstantno, i da zato mora biti kažnjen. Ko je danas raspoložen i sposoban shvatiti nelagodu, plitkoumnog i neobrazovanog, pobožnog muslimana u svijetu koji uopšte nije pobožan; njegovu tjeskobu zbog plakata i naslovnica novina koji vrijeđaju Poslanika, te stid pred slobodnim govorom, koji je tako daleko od dogmi istinske Božije Knjige.
Za nekog tko sebe smatra jedinim posjednikom Istine, ti običaji i parole su uvreda uperena protiv Boga. To je jedina ponižavajuća misao koja mu se javlja.
Niko se nije pokazao spremnim da poduči nedoučene vjernike kako je ipak bolje potisnuti Istinu i uvrijediti Boga, nego silom indoktrinirati ljude ili ih masakrirati.
Islam, u stvarnosti, nije još uvijek odustao ni od navike da svoje žene drži zatvorene u kuhinji, da im glave prekrije velom, njihove suknje učini što dužim, da zabrani alkohol, ograniči slobodu govora, cenzuriše kino, pozorište i književnost, da kodificira toleranciju, kako ne bismo pokvarili sitničavo raspoloženje nekolicine bogomoljaca.
Filozofija, kao rodno mjesto samog učenja, protjerana je iz života i iz svijesti vjernika.
„Ti treba od mene sve da saznaš.
Saopštiću ti dobro zaokrugljene istine
Kao i mnenja smrtnika u kojima privid caruje“.
U šestom vijeku stare ere, realizujući stari pjesnički motiv „KATABASIS“, silazak u carstvo umrlih, ovim riječima se Parmenidu iz Eleje obratila Boginja Pravde.
Na „Božanskom putu“, u letećim kočijama, dolazeći do samog nebeskog razmeđa dana i noći, Parmenid demonstrira staru ljudsku težnju za iskorakom duha izvan granica praktične stvarnosti i uma opterećenog njom, danas izgubljenu u dogmi.
To „putovanje“ preko svih poznatih granica, u pokušaju identifikacije vlastitog uma i sveopšte beskrajne sile koju zovu Bog ili Priroda, kao vječita težnja čovjeka za beskrajem, za poimanjem vizije o putu do „stvoritelja“, do odgovora na nepoznato i nesaznato, taj put u beskraj u Kur’anu je dobio ime Miradž i predstavlja duhovni uzlet svijesti čovjeka iz okova tijela, do granica božanske svijesti i do iščezavanja u Bogu!
Od prvih početaka antičke filozofije, teogonijskih i kosmogonijskih vizija svijeta do Muhameda a.s. prošlo je više od hiljadu godina, ali je mogućnost inspiracije bila nedirnuta i razvijala se do neslućenih razmijera. Novoutemeljeni filozofski koncept Kur’ana uglavnom se oslanjao na vizije starih, antičkih filozofa: Hesioda, Parmenida, Homera, Talesa, Anaksimandra, Anaksimena…Ono najbolje što je antička filozofija, prije Sokrata, dala, poslužilo je kao idealna filozofska podloga jednoj potpuno novoj ideji vjerske misli i službe. Ta ideja predanosti Bogu pokušava pomiriti protivrječno, shvatiti nedokučivo a ljudskom grjehu i strastima suprostaviti strpljivost i razum.
U stvari, Bog grčkih filozofa različit je od Boga otkrovenja: Vrhovno Božanstvo Aristotela ili Plotina bilo je bezvremeno i neosjetljivo; ono nije obraćalo pažnju na zemaljska zbivanja, nije se otkrivalo u povijesti, nije stvorilo svijet i neće mu suditi kad dođe kraj. Inače, Aristotel je istoriju, glavnu teofaniju monoteističkih vjera, odbacio kao inferiornu u odnosu na filozofiju. Ona nije imala početak, sredinu i kraj, jer je kosmos vječno emanirao iz Boga.
„VЈERA U RAZUM“ – rekao je Muhamed a.s. jednom arapskom prvaku iz plemena Havazin, poslije bitke na Hunejnu – definišući tako smisao vlastitog otkrovenja i suštinu „nove vjere“: ISLAMA! To što se ta vjera u svom filozofskom diskursu oslanja na antičku filozofiju nije ništa pogrdno niti loše, kao ni to što sjedinjuje i priznaje sva stara učenja, sve stare „objave“ kao autentičnu Božiju riječ i volju.
Možda tu i treba napraviti određenu distinkciju; Kuran je u svim njegovim prikazima službenog islama i njegovih institucija, svih vjernika, doživljen i tumačen kao BOŽIЈA RIЈEČ, mada se takav utisak ne može izvesti iz samog Kur’ana. Niko danas ne osporava da je Kur’an izraz natprirodnog, Božanskog duha, koji je sjedinio više naroda na putu progresa, nauke i filozofije, putu stvaranja potpuno nove civilizacijske osnove sa potpuno novim, cjelovitim pogledom na život uopšte.
Percepcija Božje jednosti bila je osnova moralnosti Kur’ana. Iskazivanje privrženosti materijalnim dobrima ili vjerovanje nižim bićima bilo je širk (idolopoklonstvo), najveći grijeh islama. Kur’an izlijeva gnjev na paganska božanstva na gotovo isti način kao što to čine i židovski sveti spisi, tvrdnjom da su ta božanstva potpuno nedjelotvorna.
Ovi bogovi ne mogu dati hranu ili sredstva za život; ne treba ih stavljati u središte života jer nemaju moći. Umjesto toga, musliman prihvata i slijedi samo shvatanje da je Allah krajnja i jedina realnost svemoguće volje, piše u Kur’anu:
Reci: „Allah je jedan, On je onaj kojem se sve obraća.
Nije rodio (nikoga) niti je rođen i Njemu nitko nije ravan“.
Hrišćanski mislioci, poput Atanasija, također su tvrdili da samo Stvoritelj, Izvor Svega, ima moć izbavljenja. Oni su tu spoznaju izrazili u doktrinama o Trojstvu i Utjelovljenju. Kur’an se vraća na semitsku ideju božanskog jedinstva i odbija zamisao da Bog može „roditi“ sina. Zato učestalo i uvjereno ističu da „nema božanstva osim Allaha, Stvoritelja neba i Zemlje, koji jedini može spasiti čovjeka i poslati mu, uvijek potrebnu, duhovnu i fizičku hranu. Samo ako ga priznaju kao as-Samad, Stvoritelja svega, muslimani će prihvatiti onu dimenziju realnosti koja je iznad vremena i istorije ako žele da se uzdignu iznad plemenskih podjela koje razdiru njihovo društvo“.
Muhammed a.s. je znao da je monoteizam poguban za plemensko uređenje: jedno jedino božanstvo kao središte opšteg obožavanja integrisat će društvo ali i pojedinca.
Ne postoji, međutim, pojednostavljeni pojam Boga. Ovo usamljeno Božanstvo nije biće kao mi, koje se može poznavati i razumjeti. Fraza „Allahu Akbar!“ (Bog je veći!), koja poziva muslimane na salat, pravi razliku između Boga i ostale realnosti, kao i između Boga u svojoj suštini (al-Dhat) i onoga što o njemu možemo reći. A ipak se ovaj neshvatljiv i nepristupačan Bog želio objaviti. U jednoj ranoj predaji (sahih hadis po Buhariji) Bog kaže Muhammedu a.s.: „Bio sam skriveno blago; želio sam se objaviti. I zato sam stvorio svijet, da bih mu se objavio“.
Kao i dvije starije religije, islam ističe da se Bog vidi samo kroz njegove aktivnosti, koje približavaju njegovo neopisivo biće ograničenom razumijevanju ljudi.
Kur’an poziva muslimane da razvijaju stalnu svijest (takva) o Licu ili Pravoj prirodi Boga koja ih sa svih strana okružuje: „Gdje god pogledaš, tu je Lice Allaha“.
Kao u hrišćanskoj teologiji, i Kur’an vidi Boga kao Apsolut, koji jedini istinski postoji: „Sve što je na njoj (Zemlji) prolazno je, a ostaje Lice (osoba) tvoga Gospodara, uzvišeno, plemenito“.
U Kuranu, Bogu se daje devedeset devet imena ili atributa. Ta imena naglašavaju da je on „veći“, da je izvor svih pozitivnih kvaliteta koje nalazimo u svemiru. Tako svijet postoji samo zato što je on al-Gani (bogat i beskonačan); on je onaj koji daje život (al-Muhji), onaj koji zna sve stvari (al-Alim), onaj koji rađa govor (al-Kalimah): bez njega, zato, neće biti života, znanja ni govora. To je potvrda da samo Bog stvarno postoji i ima istinsku vrijednost. A ipak, božanska imena često kao da su u koliziji. Tako je Bog al-Kahtar, onaj koji vlada i koji lomi kičmu svojim neprijateljima i al-Halim, krajnje milostivi; on je al-Kabid, onaj koji oduzima, i al-Basit, onaj koji obilno daje; al-Kafid, onaj koji ponižava, i ar-Rafik, onaj koji uzdiže.
Imena Boga u muslimanskoj pobožnosti igraju važnu ulogu; ona se recituju, prebiraju na kuglicama brojanica i ispjevavaju kao mantra. Sve to podsjeća muslimane da se Bog kojem se klanjaju ne može obuhvatiti racionalnim, ljudskim kategorijama i da ne dozvoljava pojednostavljenu definiciju.
Umjesto da bude vanjsko, objektivizirano Biće, čije se postojanje može racionalno dokazati, Bog je sveobuhvatna realnost i konačno postojanje koje se ne može uočiti kao što uočavamo bića koja o tome ovise i dio su njegovog neophodnog postojanja.
Na žalost, izvori islama i Božija Riječ nisu uvijek bili samo to: svojim alegorijama, dvosmislenim porukama i krivim tumačenima Kur’ana, trasiran je put do kolektivne egzaltacije, spremnosti na vlastitu i tuđe žrtve u ime pogrešno shvaćenog Boga. To nije ona strpljivost koju apostrofira islamska nauka u naučnom određenju spram Kur’ana, već fanatizam i ekstremizam, koji će s vremena na vrijeme identifikovati sebe jedinim čuvarem tradicije i svijedokom civilizacijskog značaja „Božije riječi“.
„Kur’an je, zaista, kazivanje Izaslanika plemenitog, moćnog, od Gospodara svemira cijenjenog…“ (81/ 19-20.Kur’an, prijevod B. Korkut).
Kur’anska objava se nije desila za jedan dan, ona je trajala punih dvadeset godina, za kojih je, putem meleka Džibrilla, dostavljena Muhamedu a.s. savršena i jasna Božija volja, ali je ona iskazana govorom i riječju drugoga. Štaviše, Kur’an je tako i napisan: njega govori treće lice (ni Bog, ni Muhamed), to lice zahtijeva odanost Allahu i iskazivanje povjerenja u ono što Muhamed govori.
To lice, Ruhul Kudus, melek Džebraill ili Džibrill, uvijek, o kažnjavanju i nagrađivanju govori u prvom licu množine: „Zato smo Mi na njih slali i poplave, i skakavce, i krpelje, i žabe, i krv – sve jasna znamenja…( 7/133. Kur’an, prijevod B. Korkut ), ili: „I pošto bismo ih nevolje oslobodili…“ (7/135. Kur’an, Korkut)… itd./, želeći, valjda, da naglasi i vlastiti značaj u pitanjima Božijeg upravljanja ljudskim sudbinama ali i sudbinama naroda, derogirajući na taj način vjersku dogmu po kojoj su svi meleki niži od čovjeka kod Boga, što potvrdiše čineći sedždu Ademu a.s. – osim Iblisa, koji bi prognan zbog toga te za islam, on više nije melek, nego džin.
Između Boga i čovjeka, dakle, prvi posrednik je melek Džibrill, koga Kur’an označava kao „Duh sveti“, ili kao „povjerljivi Duh“ koji upućuje na Božiji put i Božiju volju te zajedno sa Bogom učestvuje u kažnjavanju prije „velikog suda“ ili kijametskog dana.
Time se Božija kazna, kao jedini izraz Božije volje, uvodi i u ovozemaljski život, koji Božijom voljom postaje Džehenem, dok Dženet ostaje samo obećanje strpljivim i bezgriješnim u nekom drugom životu, na nekom drugom mjestu – na drugom svijetu.
„On sve vidi, sve čuje i sve promišlja – bez muke gospodari svim bićima snagom uma“, napisa Ksenofan iz Kolofona hiljadu godina prije Muhameda („Elegije“, fragmenti 24.i 25.).
„Reci: O Allahu, koji svu vlast imaš, Ti vlast onome kome hoćeš daješ a oduzimaš je od koga hoćeš – Ti onoga koga hoćeš uzvisuješ, a onoga koga hoćeš unizuješ; U Tvojoj ruci je svako dobro, Ti uistinu, sve možeš“! (Kur’an)
Taj Bog, ta neukrotiva i nesaznata priroda, ovdje nije samo shvaćena kao izvor i utoka svih smrtnih bića – ona je Gospodar, ona je tiranska sila ali njenu tiraniju opravdava umnost i moć. To je vječna tiranija jačeg nad slabijim, stvoritelja nad stvorenim, ali to je i tiranija muškarca nad ženom. Konkretno, Kur’anska objava je upućena muškarcu, koga upućuje kako da se ponaša u ratu a kako u privatnom životu. Kur’an je uputa muslimanu a ne muslimanki; muslimanka je objekt ponašanja, čak i sura En-Nisa koja se naročito bavi pravima i položajem u društvu ŽENE: majke, supruge, sestre i kćerke – upućena je muškarcima. I ova sura i kasnija tretiranja ovog pitanja (manje značajna od značaja u ovoj suri) upućuju muškarca i obavezuju na pravilan odnos prema „svojim ženama“, na Bogu drag odnos prema „vašim ženama“!
U ajetu 3. ove sure piše sljedeće: „Eto vam onih koje posjedujete“ (misli se na žene). Mameleket Ejmanukum islamološki je naziv za žene, koje se pri dvoboju mogu oteti i kojima se mogu oduzeti sva prava (doslovni prevod je „ona u posjedu vašem“, alegorijski prevod bi bio „sluškinja“).
„Bog vam naređuje u pitanju nasljedstva vaše djece, MUŠKARCU pripada toliko koliko dio dviju žena…“ (Kur’an , 4/ 11. Pandža-Čaušević). Šta više: drugi svijet i nebeska nagrada namijenjeni su samo muškarcu: „A one koji vjeruju i čine dobra djela uvešćemo, sigurno, u dženetske bašče, kroz koje će rijeke teći; u njima će vječno i zauvijek ostati, a u njima će čiste žene imati, i u debelu hladovinu ćemo ih uvesti“. (Kur’an, 4/57. Korkut).
Položaj žene u islamskom društvu je u stvarnosti loš i daleko ispod standarda bilo koje civilizacije, a posebno zapadne. To je notorna i neporeciva činjenica: o nekakvoj imaginarnoj ravnopravnosti muškarca i žene u islamskim zemljama danas govore samo salonski demagozi, političari i nedoučeno sveštenstvo. Žena je diskriminisana, ali kako uopšte promijeniti tu činjenicu i takvo stanje ako ga praktični um ne poima.
Kada je 1965. godine zvanična delegacija Tunisa, na čelu sa predsjednikom Habib Burgibom i njegovom suprugom Vasilom, došla u Saudijsku Arabiju, to je bio šok – jer se u tu zemlju, po nepisanom pravilu, ne vode žene u državnu posjetu. Kada je Vasila zatražila, iskreno, da posjeti mezar Muhameda a.s. na dobro zaštićenom mjestu, sa zelenom gvozdenom ogradom i bakarnim vratima, iza kojih pored Muhameda leže i Omer bin Hatab i Ebu Bekr, na zahtijev Burgibe da se njegovoj ženi dozvoli da priđe mezaru, odgovoreno je sa najvišeg mjesta: „Nikada nijedna ženska noga neće stupiti na to mjesto“! Vasili nije bilo dozvoljeno da priđe grobnicama Muhamedovih žena ni njegove kćerke Fatime – ali je mogla „dodirnuti vrata i baciti pogled unutra, u zgradu“.
To sigurno nije jedini civilizacijski promašaj, ali je bez sumnje najznačajniji i najteži.
Sve su to neosporni ljudski promašaji u interpretaciji objave, u njenoj redakciji ili njenom prenošenju, od Boga do meleka Džibrilla, od meleka Džibrilla do Muhameda, od Muhameda do njegovih savremenika i od njegovih savremenika do današnjih vjernika, opijenih formom i savršenim jezikom Kur’ana. Shvatanje i priznanje slabosti i grešaka nimalo neće umanjiti značaj Kur’anske objave, niti činjenice da je Kur’an, za muslimane, izraz jedinstvenog Božijeg duha i volje, koja se čovjeku otkriva na prelomnim tačkama epoha, kao misao što pokreće narode, kontinente i cjelu planetu u jedinstvenu akciju i progres.
Na tom putu Bog nije zatvorio vrata ženskoj emancipaciji i značaju žene u istoriji ljudskog roda, On je svojom voljom nadahnuo Muhameda, definisao njenu aktuelnu istorijsku svijest i odgovornost prema čovijeku, porodici i narodu ističu vjernici. Kao nekad, i danas je ta svijest na nedozvoljeno niskom nivou i tu nema krivice u Objavi, jer u islamskom društvu žena treba da se izbori za svoje mijesto znanjem i voljom, da bi osigurala svoje mjesto pred vijekovima ljudske spoznaje i pred samim Bogom.
RTRS