Danas je 500 dana otkako je Rusija pokrenula rat u susjednoj Ukrajini, mračan “jubilej” za sukob koji bjesni uprkos tome što svi žele da mu vide kraj.
Iako su borbe u velikoj mjeri zapale u ćorsokak mjesecima nije bilo značajnog pomjeranja borbenih linija — rat nastavlja da uzima danak u životima i sredstvima za život stotina hiljada ljudi. A ulozi se vremenom samo povećavaju.
Prije mesec dana srušena je velika brana na teritoriji koju Rusija kontroliše kod Hersona. Čitav region je poplavila bujica koja je ostavila za sobom smrt i razaranje, kao i dugoročne posljedice po životnu sredinu. Strahovi od nuklearne katastrofe rastu, posebno nakon što su se Ukrajina i Rusija međusobno optužile da planiraju napad na jednu od najvećih nuklearnih elektrana na svijetu.
Prije tačno dvije nedelje desila se neuspjela oružana pobuna – neki su to nazvali pokušajem državnog udara – Vagner plaćeničke grupe protiv vojnog rukovodstva Rusije. Oko 24 sata svijet je sa zaprepašćenjem gledao kako najveća nuklearna sila leluja na ivici haosa. To je izbjegnuto, a Vladimiru Putinu je preostalo da sanira posljedice.
Kontraofanziva koja “nije ispunila očekivanja”
Sat otkucava pred veliki NATO samit u Litvaniji sljedeće nedjelje. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je očajnički želio da pokaže opipljive rezultate svojim zapadnim saveznicima, a vjerovatno će tamo otići praznih ruku.
Kontraofanziva koja “nije ispunila očekivanja” još jedna je u nizu potvrda da će se ovaj rat završiti za pregovaračkim stolom, umjesto u rovovima. Mada su, kako se čini, mirovni pregovori i dalje daleko.
Svi se trude da rat okončaju, a borbama se ne vidi kraj
Iako je prošlo ispod radara, to je bilo prilično otrežnjujuće priznanje da se ratu ni poslije 500 dana ne nazire kraj. Ni ove, ni sljedeće, ni one tamo godine. To je duboko zabrinjavajuće, posebno zato što se svi akteri koji su zaista važni — Ukrajinci, Rusi i Amerikanci — zapravo veoma trude da sukob okončaju.
Uglavnom vlada mišljenje da Zelenski želi da ga Zapad podržava sve dok ne povrati svu okupiranu teritoriju — uključujući Krim. Iako on nikada nije priznao da ima “ograničen cilj” da postigne mir pregovorima bez Krima, njegova trenutna ofanziva to jasno pokazuje. Ukrajinske snage vrše prodor ka Crnom moru kako bi odsekle ruske trupe na zapadu, a to je namjerno sračunato da bi Moskva morala da bira između pregovora ili rizika da izgubi desetine hiljada vojnika.
I Putin je, kao i Zelenski, pogrešno optužen da odbija prekid vatre jer želi previše. On jeste započeo rat odlučan da ga završi za nekoliko nedjelja, naoružan naprednim ratnim planom njegovog vojnog načelnika Valerija Gerasimova. Ali od gorkog februarskog jutra kada je Putin otkrio da su Gerasimov i njegov šef unutrašnje obavještajne službe — zajedno sa američkim, francuskim i nemačkim obavještajcima — potpuno pogrešili, Putin je odbijao obe alternative koje su mu bile dostupne.
On nije opozvao “specijalnu vojnu operaciju”, ali je takođe odbio da se ozbiljno bori – za to bi morao da objavi rat i mobiliše punu vojnu silu od dva miliona rezervista.
A sada mu glavobolju zadaje i Elvira Nabiulina, moćna šefica ruske Centralne banke. Ona je bila poštovana i pre rata, a sada je sada heroj ruskih javnih finansija zbog uspešnog kontrolisanja inflacije, bolje od Banke Engleske ili Federalnih rezervi SAD. Priča se da ona smanjuje štampanje rublja, ne zbog straha od većeg nacionalnog duga (ruski dug je mnogo niži od američkog ili britanskog), već od inflacije. I za Putina je to veća prijetnja od bilo čega na šta njegove trupe mogu da naiđu na bojnom polju. Inflacija bi brzo potopila rusku sirotinju, uglavnom raštrkanu po beskrajnim stepama Rusije. Ti Rusi su takođe najvatrenije Putinove pristalice. Zato su iz Kremlja stizali nepogrešivi signali da je predsjednik konačno spreman da razmotri kompromis.
Paradoks
Posljednja strana koja čezne za okončanjem rata je Amerika. Vilijam Berns, šef CIA, prošle nedjelje je hitno nazvao Sergeja Jevgenijeviča Nariškina, svog kolegu iz Кremlja, da ga uvjeri da Amerika nema nikakve veze sa Prigožinovim maršom na Moskvu.
Taj telefonski poziv je dobar pokazatelj da administracija Džoa Bajdena ne želi da Rusija eskalira sukob. Vašington dobro zna da samo ruska moć sprečava Peking da prigrabi ogromne prostore Mongolije, Кazahstana, Kirgiske Republike, Uzbekistana i Tadžikistana, kao i da rusko oružje i dalje ide u jedine zemlje koje se zapravo bore protiv Кineza u ponavljajućim incidentima – Indija na kopnu i Vijetnam na moru.
Tu leži paradoks. Iako tri ključne strane žele da okončaju rat, on se nastavlja. Zašto? Zbog jedine “vrline” ovog rata, koja mu je ujedno i mana. Sukob u Ukrajini nije sveobuhvatan rat kao Prvi ili Drugi svjetski. Prisutna je “recipročna uzdržanost”, sa ambasadama Amerike i Rusije u Moskvi i Vašingtonu, američkim i ruskim astronautima koji dijele svemirske kapsule, zabrinutim telefonskim pozivima direktora CIA dok je Moskva u krizi… Rusi ne napadaju američke avione i brodove koji donose oružje njenom neprijatelju, Amerikanci ne isporučuju Ukrajini oružje koje može da napadne ruske gradove. Sam Putin je ućutkao usijane glave koje su prijetile nuklearnim udarima, izjavljujući da bi koristio nuklearno oružje samo ako bi Rusija bila suočena sa neposrednim uništenjem.
Drugim riječima, dobra vijest je da je ukrajinski rat i dalje “učtiv”, “ograničen” sukob. Ali, sva je prilika da će upravo to produžiti njegov “rok trajanja”, a samim tim i patnju ukrajinskog naroda i stradanje vojnika širom hiljadu kilometara dugog fronta, piše Blic.