Pomoći, pružiti ruku kada je potrebna, posebno onima koji su teško bolesni, rijedak je ali i vrlo cijenjen čin. Kako kaže stara narodna poslovica, čovjek je veliki onoliko koliko daje, a naš mali sugrađanin Gojko Simić iz Grabik Ilove kod Prnjavora svoju moralnu veličinu pokazao je nedavnim gestom, kada je za potrebe djece oboljele od malignih bolesti donirao kosu. Iako ima samo 9 godina, Gojko je pokazao humanost na djelu ali u dječijem odijelu.
„Bilo mi je žao djece i onda sam samo odlučio da pustim kosu.“
Šta su ti govorili dječaci u razredu?
„Pa malo su me zezali. Neki su htjeli da urade isto što i ja, ali im je bilo žao kose. Međutim, ja zbog kose nisam zažalio“ kaže Gojko.
Zlatokosi dječak veliko srca, kako ga danas u školi prepoznaju, za svojom divnom kosom ni jednog momenta nije zažalio. Iako je bila bujna i sjajna, kao iz salona, znao je da će nekom oboljelom djetetu odlično stajati.
„Naveče kada je prao kosu i kada smo sredjivali, ja sam sušila kosu a on ju čitavo vrijeme mazi. Pitam ga: Da li ti je žao kose? On mi odgovara pa malo“ priča nam Gojkova majka Bojana Simić.
Savjet učiteljice, smatra Bojana, bio je iskra za ideju njenog sina.
„Jedan dan je došao iz škole, bio je prvi razred. U školi je učiteljica govorila da bi bilo lijepo kada bi darovali kosu, naročito djevojčice koje su imale dugu kosu. Onda je on, po dolasku iz škole, rekao: Mama ja hoću da darujem svoju kosu onoj djeci što su bolesna“ kaže Bojana kod koje je gest sina izazvao velike emocije.
Plemenitu misiju Gojko je ozbiljno shvatio. Trebalo je puno vremena da kosa naraste, a započeti proces značio je mnogo mukotrpne, svakodnevne borbe sa zlatnim nitima. Međutim, uz tatinu podršku i mamine savjete, podnošljive su bile i visoke, ljetne temperature.
„Tri godine je trebalo da mu poraste kosa.Bilo je veoma izazovno. Prve dvije godine bile su uredu ali, u posljednjih pola godine počeo je da se nervira. Žalio je se kako mu je vruće. Čak je razmišljao da se ošiša ali nije imao dovoljnu dužinu, jer je kosa morala biti iznad 30 cm. Tata ga je podsticao slatkišima, igračkama tako da je izdržao“ rekla je majka.
Ovaj svijetli primjer ljudskosti, baš iz našeg grada, pokazuje da kao društvo nismo zakazali, jer dok je ovakve djece za nas nema zime. Ako ima volje nađe se i način, koji je, kaže Gojko veoma jednostavan.
Šta bi ti poručio djeci koja žele da krenu tvojim stopama?
„Pa rekao bi im da puste kosu i kasnije da daruju“ Gojko nam je otkrio formulu za koju bi čovjek na prvu rekao „mačiji kašalj“.
Kosa za osmijeh, a smijeh za lijek. Mogao je Gojko sada da liči na slavne fudbalere iz omiljenog sporta ali je želja da pomogne bila jača od dječije maštarije. Ko zna šta donosi budućnost, možda ga od prve utakmice dijeli tek još jedno šišanje, u ovakve svrhe, koje je, priča nam, siguran da će ponoviti.
TV K3
Foto: Nezavisne novine